Sin me izbacio na ulicu, a onda sam pod autobusnom stanicom upoznala djevojčicu koja je bježala od pakla kod kuće
Kad me Dario izbacio iz stana, nije vikao. To je valjda najgore.
Samo je stajao kod vrata, u onoj sivoj trenirci, s ključevima u ruci, i rekao:
“Mama, dosta je. Stan je na meni. Ne mogu više ovako.”
Kao da govori da mijenja operatera, a ne da vlastitu mater šalje van s dvije vreće i tlakomjerom u najlonskoj kesi.
Bilo je hladno jutro, negdje krajem veljače. Lift opet nije radio pa sam te vreće vukla niz stepenice, polako, da ne padnem. Susjeda Mirsada je samo malo otvorila vrata, pogledala, pa zatvorila. Ne krivim je. Ljudi se boje tuđih lomova, da im ne prijeđu prag.
Moj odnos sa sinom nikad nije bio jednostavan. Otkad mu je otac Željko umro, postao je tvrd, šutljiv, pun nekog bijesa koji nije znao gdje da stavi. A ni ja nisam bila laka. Radila sam po tuđim kućama, čistila stubišta, čuvala stare ljude, i stalno sam mu nešto prigovarala. Za društvo. Za kladionicu. Za to što mijenja poslove kao čarape.
Ali kad je prije sedam godina digao kredit i kupio taj mali stan u Susedgradu, rekao mi je:
“Bit ćemo zajedno, mama. Da ne budeš sama.”
Ja sam mu vjerovala. Dala sam mu i svoju ušteđevinu, sve što sam imala od otpremnine i nešto što sam držala sa strane u limenoj kutiji od keksa. Nije bilo puno, ali bilo je moje. Naravno, ništa nismo napisali. Kakvi papiri među svojima, je l’ tako.
Prva dva mjeseca sam spavala kod rođakinje Ljiljane u Sesvetama. Na kauču koji propada u sredini. Njezin muž Enes je šutio, ali sam vidjela da mu smetam. Ujutro bih rano izlazila da ne gledam ona lica za stolom, ona pristojna, stegnuta lica kad domaćin čeka da sam shvatiš da si višak.
Tako sam počela visiti po kolodvoru, po čekaonicama doma zdravlja, po tramvajima koji griju. Strašno je koliko brzo čovjek nauči gdje može sjediti a da ga nitko ne pita ništa.
Nju sam upoznala na autobusnom kolodvoru u Dubravi. Imala je možda jedanaest, dvanaest godina. Tanka jakna, prljave tenisice, kosa skupljena gumicom koja je pukla pa joj je sve padalo preko lica. Sjedila je na klupi i jela suhi burek, onako sitno, kao da se boji da će joj ga netko uzeti.
Pitala sam je je li dobro.
“Jesam”, rekla je prebrzo.
Naravno da nije bila dobro.
Zvala se Lejla. Prvo mi nije htjela reći ništa, a onda je odjednom krenulo iz nje, kao kad se odčepi odvod. Majka Jasmina živi s čovjekom koji pije. Očuh, Sven… ne, nije Sven, oprostite, Semir. Uvijek pobrkam jer ga ona jednom zvala svakako, valjda iz straha. Tukao je i nju i mater. Nekad remenom, nekad šakom, nekad samo prijetnjama od kojih ti želudac potone. Lejla je pobjegla nakon što je jednu noć čula kako joj majka u kupaonici jeca i govori:
“Šuti, samo šuti da dijete ne čuje.”
A dijete je čulo sve.
Kupila sam joj čaj i kiflu. Sjela sam kraj nje i rekla:
“Ne mogu te ostaviti ovdje samu.”
Pogledala me onim svojim velikim tamnim očima i pitala:
“A vi? Tko vas čeka?”
Nisam znala što da kažem. Nitko, eto. To je valjda bio prvi put da sam to izgovorila u sebi do kraja.
Odvela sam je kod Ljiljane, ali tu je nastao kaos. Enes je poludio.
“Još i tuđe dijete dovodiš? Jesi li ti normalna, Vera? Ako dođe policija, ako dođe Centar, tko će nama objasnit?”
Lejla se ukočila kraj vrata, kao da se već sprema bježati dalje. To me presjeklo.
Iste večeri sam nazvala Centar za socijalnu skrb. Ruke su mi se tresle. Mislila sam, sad će je odvesti, više je neću vidjeti. Tako je i bilo, skoro. Došla je socijalna radnica, mlada, umorna žena po imenu Anida. Bila je korektna, ali službena.
“Gospođo Vera, vi nemate prijavljeno prebivalište, nemate stabilan smještaj, niste srodnik. Morate razumjeti proceduru.”
Proceduru. Kako mrzim tu riječ.
“A tko razumije nju?” pitala sam i pokazala na Lejlu. “Tko razumije to dijete?”
Lejla me tad prvi put primila za ruku. Jako. Kao da će potonuti ako pusti.
Smjestili su je privremeno u ustanovu. Ja sam tu noć plakala u WC-u kolodvora, da me nitko ne gleda. Ujutro sam otišla ravno Dariju.
Otvorio je vrata mamuran, iza njega neka žena, ne znam joj ni ime.
Rekla sam mu:
“Ne tražim da me voliš. Samo mi posudi prijavu na mjesec dana. Borim se za jedno dijete.”
Gledao me par sekundi, onako tvrd u licu, isti pokojni Željko kad se zainati.
“Za tuđe dijete se boriš, a za mene se nikad nisi znala borit kako treba”, rekao je.
To me zaboljelo više nego ono izbacivanje. Jer možda je u toj rečenici bilo nečega. Ja sam njega hranila, oblačila, gurala kroz školu, ali jesam li ga stvarno slušala? Ili sam samo stalno gasila požare i vikala?
Ipak, nije zatvorio vrata. To mi je tad bilo dovoljno.
Sad živim u sobici koju mi je preko župe našao jedan čovjek iz Caritasa. Lejlu viđam dvaput tjedno, uz nadzor. Donosim joj gumice za kosu, mandarine, bilježnicu s ljubičastim koricama. Kaže da će u nju pisati sve što nije smjela reći naglas.
Predala sam zahtjev da budem udomiteljica. Svi mi govore da su male šanse. Godine, zdravlje, smještaj, papirologija, sve je protiv mene. Dario mi se nekad javi, nekad ne. Jednom mi je samo poslao poruku: “Jesi dobro?”
Smiješno je kako dvije riječi mogu slomiti čovjeka.
A Lejla me zadnji put pitala:
“Ako me ne puste kod vas… hoćete li me svejedno obilazit?”
Rekla sam joj da hoću. Dok sam živa.
Ne znam može li se od dvije slomljene osobe napraviti dom. Ali znam da sam prvi put nakon dugo vremena nekome potrebna.
Recite mi, je li obitelj ono u što se rodiš ili ono gdje te netko ipak ne pusti da nestaneš?
Biste li se vi na mom mjestu još borili, ili je nekad pametnije odustati prije nego srce opet pukne?