Kad ti partner traži stanarinu dok držiš bebu u naručju

“Znači, od idućeg mjeseca bi bilo pošteno da i ti daješ za stan i pelene”, rekao je Marek dok je Ema urlala kao da je osjetila da će krenuti kaos. Ja stojim u kuhinji, neispavana, masna kosa u punđi koja jedva drži, na štednjaku lonac, u sudoperu tri šalice i jedna duda, i gledam ga kao da me netko opalio tavom po glavi. Rekoh: “Mare, ja RADIM. Ali radim pola radnog vremena. I znaš koliko dobijem.” A on slegne ramenima: “Pa i ja radim. Ne mogu sve sam.”

U tom trenutku mi je tlak otišao na Kozaru, majke mi. Ne zbog para samo, nego zbog načina. Kao da ja ovdje sjedim, lakiram nokte i pijem kavu na rivi, a ne vrtim bebu, veš, ručak, doktora, nespavanje i život na autopilotu. Ema ima tek par mjeseci, ja još nisam došla sebi od poroda, a lik meni priča o “fer podjeli” ko da smo cimeri u Sarajevu 2017. i dijelimo režije i paštetu.

Kažem ja njemu: “A šta ti misliš, da ja ne doprinosim? Tko noću ustaje pet puta? Tko je odustao od punog posla? Tko broji akcije za pelene u Konzumu i dm-u k’o da rješava državnu maturu?” On se odmah nakostriješio: “Nemoj sad praviti od mene monstruma. Samo kažem da se gušim.”

E, to me presjeklo. Jer ja sam sve ovo slušala kao napad, a on je, ispod svega, zvučao kao čovjek koji puca po šavovima. Ali nisam tad još bila spremna za razum. Bila sam spremna samo za svađu. Klasično. Balkan deluxe 😂

Uletjela je i njegova mama na telefon, naravno, jer kad drama kasni 10 minuta, roditelji osjete u zraku. Pita ona njega: “Sine, šta je bilo, što si nervozan?” Ja kolutam očima toliko da sam skoro vidjela vlastiti mozak. Poslije zove moja sestra Lejla i kaže: “Ako ti je rekao da plaćaš stan dok si s bebom, reci mu neka rodi idući put pa nek vidi.” Iskreno, malo sam se nasmijala kroz suze. Onaj smijeh kad ti nije do smijanja, ali ako ne pukneš od smijeha, puknut ćeš od muke.

Dva dana smo hodali po stanu kao duhovi. Samo kratko: “Ema je jela.” “Pelene su u ladici.” “Račun za struju je stigao.” Romantika umrla, sprovod održan.

Treći dan, navečer, Ema napokon zaspi, a mi sjedimo za stolom. Bez mobitela. Bez televizije. Samo nas dvoje i jedna napetost da si mogao rezati nožem. Ja prva kažem: “Mene nije ubilo to što si spomenuo novac. Ubilo me to što sam se osjećala kao teret. Kao da sam nevidljiva. Kao da ovo što radim doma ne vrijedi ništa jer ne donosi istu plaću kao tvoja.” Glas mi je pucao, ali sam nastavila. “I iskreno, sram me koliko malo zarađujem trenutno. Kao da sam podbacila i kao žena i kao mama i kao partnerica.”

On je dugo šutio. Baš dugo. Onda me pogledao i rekao nešto što nisam očekivala: “Ja se bojim.” Ja ono: “Čega sad?” Kaže: “Bojim se da neću moći sve iznijeti. Da ću zakazati kao otac. Da ćemo upasti u dugove. Da ću raditi ko konj, a opet neće biti dosta.” I prvi put mi nije zvučao hladno, nego prestravljeno.

Tu me nešto stislo u prsima. Jer cijelo vrijeme nismo pričali o novcu, nego o strahu. Ja sam šutjela jer sam se osjećala manje vrijedno. On je grizao i brojao troškove jer se osjećao odgovorno za sve. Oboje smo bili umorni, preplašeni i tvrdoglavi k’o mazge.

Onda smo napokon krenuli pričati normalno. Izvadili smo bilježnicu, zapisali sve troškove, moje sate, njegove račune, šta nam je realno, šta nije. Dogovorili smo da ja dajem koliko mogu bez da se ubijam od krivnje, a da on prestane gledati moj doprinos samo kroz pare. Jer, realno, da meni netko plaća sve što radim oko Eme, bila bih direktorica, a ne “ona koja je doma” 😅

Rekla sam mu i: “Nemoj mi više takve stvari bacati usput, između dude i večere. Nisam bankomat ni računovođa, ja sam ti partnerica.” On se nasmijao onako krivo i rekao: “A ti meni nemoj odmah oči vaditi čim spomenem račun.” Pošteno.

Nismo mi sad odjednom savršeni, da se razumijemo. I dalje se posvađamo oko gluposti, tipa tko je zaboravio kupiti vlažne maramice ili zašto opet ima pet šalica kave po stanu. Ali od te večeri barem znam da nisam sama u ovome, i da on nije bezosjećajni škrtac kako sam ga u glavi već prozvala, nego uplašen čovjek koji isto ne zna uvijek kako reći da mu je teško.

Najgore je kad dvoje ljudi u istoj kući šute iz različitih razloga, a oboje misle da ih onaj drugi ne vidi. Mi smo skoro pukli zbog para, a zapravo smo pucali zbog tišine.

Jeste li i vi ikad u vezi shvatili prekasno da problem nije ono oko čega se svađate, nego ono što uopće ne govorite? Kako vi preživite te faze kad ljubav postoji, ali živci više baš i ne?