Mislili su da umišljam i da sam ljubomorna, sve dok nisam vlastitim očima vidjela kako njegova partnerica lomi moju kćer riječima
Prvi put sam stvarno osjetila da nešto nije u redu kad je moja Sara prestala pjevati po kući.
To dijete je prije stalno zujalo. Dok crta, dok pere ruke, dok obuva tenisice. Uvijek neka pjesmica, uvijek nešto. A onda odjednom tišina. Teška, gusta tišina.
Pitala sam je:
“Saro, što ti je, dušo?”
Slegnula je ramenima i rekla:
“Ništa, mama.”
To “ništa” me proganjalo danima.
Moj bivši muž Alen već osam mjeseci je bio s Mirelom. U početku sam se trudila biti korektna. Nisam htjela biti ona ogorčena bivša žena o kojoj ljudi po selu i po familiji odmah krenu pričati. Dovoljno je kod nas da jednom digneš glas pa si odmah ljubomorna, nestabilna, problematična.
I upravo to su mi počeli govoriti.
“Ma pusti, Jasmina, dijete se privikava.”
“Ne pravi dramu bez veze.”
“Nije svaka žena koja ti smeta neprijatelj djetetu.”
Čak mi je i moja tetka Saba rekla:
“Šuti radi mira. Kad kreneš kopati, samo gore bude.”
Ali ja sam gledala svoje dijete.
Sara je prije rado išla kod Alena vikendom. Poslije je počela izmišljati da je boli stomak. Jednom je povraćala ujutro prije nego što će on doći po nju. Alen je rekao da je razmažena i da je ja kvarim.
“Ti joj puniš glavu protiv Mirele”, rekao mi je preko telefona.
“Ja? Alene, dijete se trese kad joj spomeneš ime.”
“Pretjeruješ. Ljubomorna si jer ja imam nekog.”
To me tako presjeklo da sam nekoliko sekundi samo šutjela. Ljubomorna? Na ženu koja moju kćer gleda kao smetnju?
A Mirela… ona je pred svima bila med. Donese kolače, nasmije se, pomazi Saru po kosi. Ali Sara bi se ukočila na taj dodir. To vide samo majke. Taj sitni trzaj ramena. Taj pogled u pod.
Jednom sam je navečer kupala i vidjela da je izgrizla kožicu oko noktiju do krvi.
“Tko ti to radi, zlato moje?”
“Nitko.”
Pa tišina.
Onda jedva čujno:
“Mirela kaže da sam beba. Da samo bebe plaču za mamom.”
Sutradan sam zvala Alena. Rekla sam mu sve. On je uzdahnuo onim svojim tonom kao da sam najnapornija osoba na svijetu.
“Jasmina, molim te. Mirela je stroža, to je sve. Neće valjda dijete od sedam godina voditi kuću.”
Stroža. Kako ljudi vole umanjiti stvari kad ih se istina tiče.
Poslije su krenule još gore sitnice. Sara više nije htjela nositi svoju rozu trenerku jer je Mirela rekla da izgleda “seljački”. Prestala je tražiti repete za ručak. Počela se ispričavati za sve. Ako joj ispadne vilica, ako zaboravi pernicu, ako se nasmije preglasno.
Jedne srijede Alen me nazvao i rekao da kasni s posla, pa da svratim po Saru kod njega iz stana jer je Mirela s njom. Glas mi se u sekundi zaledio, ali rekla sam dobro.
Kad sam došla, vrata nisu bila skroz zatvorena. Čula sam Mirelu prije nego što sam ih gurnula.
“Pogledaj se kako si smotana. Tko bi te volio takvu?”
Sara nije ništa govorila.
“Nemoj opet plakati. Odvratna si kad cmizdriš. Zato te tata ostavlja meni, da te ja dovedem u red. Mami nemoj ništa govoriti, jasno? Ionako ti ona ne može pomoći.”
Ne znam jesam li disala u tom trenutku. Samo znam da sam ušla i da mi je krv udarila u lice.
Sara je stajala kraj stola, skroz mala u svojoj jaknici, stisnula rukave u šakama. Mirela se okrenula i problijedila.
“Jasmina, nije to kako zvuči…”
“Ne izgovaraj mi ime.”
Prišla sam Sari, čučnula i pitala je:
“Dušo, hoćeš sa mnom kući?”
Samo je kimnula. Nije ni plakala. To mi je bilo najgore.
Mirela je počela nešto petljati, da je dijete neposlušno, da ona samo postavlja granice, da sam ja histerična. Baš tom riječju. Histerična.
U tom trenutku je u stan ušao Alen.
Vidjet ću mu taj izraz dok sam živa. Pogledao je mene, Saru, pa Mirelu. I valjda mu je prvi put sve sjelo na svoje mjesto. Nokti. Povraćanje. Tišina. Strah.
“Što se ovdje događa?” pitao je.
Ja sam rekla:
“Pitaj nju što govori tvom djetetu kad te nema.”
Mirela je odmah krenula:
“Ona me napada od početka, ja više ne mogu ovako…”
Ali Alen ju je prekinuo. Mirno, skoro previše mirno.
“Jesi li joj rekla da je nitko neće voljeti?”
Mirela je šutjela.
“Jesi li joj rekla da ne smije majci ništa govoriti?”
Sara se tad sakrila iza mene. Samo taj pokret. Dovoljno.
Alen je sjeo na stolicu kao da su mu noge otkazale. Pokrio je lice rukama. Nisam ga nikad vidjela tako slomljenog.
“Bože, Saro…”
Nakon možda pola minute ustao je i otvorio vrata.
“Mirela, izađi. Odmah.”
Počela je vikati da bira mene umjesto nje, da je nezahvalan, da je sve ovo namještaljka. On nije ni trepnuo.
“Rekao sam izlazi. Iz mog stana i iz života mog djeteta.”
Kad je otišla, u stanu je ostao neki ružan mir. Sara je stajala uz mene, a Alen je kleknuo ispred nje i zaplakao.
“Oprosti mi”, rekao joj je. “Nisam vidio. Nisam te zaštitio.”
Ona ga je gledala par sekundi, kao da procjenjuje može li mu vjerovati. Onda mu je prišla. Polako. I zagrlila ga.
Meni je tada puklo sve što sam držala u sebi tjednima.
Danas Sara opet ponekad pjeva. Ne uvijek. Još se trzne kad netko povisi ton. Još zna šapnuti “oprosti” i kad nije ništa skrivila. Trebat će vremena, znam.
A Alen… nosi tu krivnju kao kamen. I treba je nositi, bar neko vrijeme. Jer nekad nije dovoljno voljeti svoje dijete. Moraš ga slušati i kad šuti.
Jesam li trebala ranije još jače udariti šakom o stol, bez obzira što bi svi rekli?
Koliko djece šuti dok odrasli govore da je to samo faza i da se ne pravi problem tamo gdje ga navodno nema?