Kad je pred svima rekao da se bavim “običnim šišanjem”, shvatila sam da se ne srami mog posla nego mene
Nisam to saznala od njega. Naravno da nisam.
Saznala sam kad sam se na rođendanu njegove kolegice nasmiješila jednoj ženi koju sam već negdje vidjela, a ona me pogledala malo čudno i rekla:
“Aaa, ti si ona što radi… šišanja?”
Taj naglasak na toj riječi me presjekao. Kao da je rekla da čistim cipele ispred robne kuće. Samo sam klimnula i rekla da imam svoj salon.
Ona se nasmijala, onako kiselo.
“Ma da, Filip je baš smiješan bio kad je pričao kako ga svi pitaju čime se bavi zaručnica, a on kaže: ‘Ništa posebno, obično šišanje, ženski poslovi.'”
Ne znam kako sam tad ostala stajati. Sjećam se samo da mi je čaša bila mokra u ruci i da sam odjednom osjetila vrućinu u licu. Glazba je svirala, konobari prolazili, žene mirisale na skupe parfeme, a meni je u glavi udaralo samo to: obično šišanje.
Ja.
Koja sam sa 24 godine digla kredit.
Koja sam godinu i pol radila bez slobodnog dana.
Koja sam stajala po 10 sati na nogama s otečenim zglobovima.
Koja sam u salonu sama farbala zidove da uštedim.
Obično šišanje.
Kad smo došli kući, nisam ni skinula kaput.
“Jesi ti pred njima rekao da je moj posao obično šišanje?”
Filip je prvo šutio. On uvijek šuti kad ga uhvatiš nespremnog, pa onda krene s onim mirnim glasom koji me još više razljuti.
“Ma, Ivana, nemoj odmah tako. Malo sam se šalio. Znaš kakvi su oni.”
“Kakvi?”
“Pa… korporativni svijet. Svi pričaju o pozicijama, projektima, bonusima. Nisam mislio ništa loše.”
“Nego što si mislio? Da zvučim manje vrijedno? Da te ne bude sram?”
Tad je uzdahnuo i sjeo, kao da sam naporna.
“Nije sram. Samo, ne razumiješ ti taj krug ljudi.”
To “ti ne razumiješ” me dotuklo više nego sve drugo.
Jer ja itekako razumijem ljude. Od toga živim.
Žena ti sjedne u stolac i kaže da želi samo vrhove, a ja po načinu kako skida jaknu vidim da je plakala u autu. Kaže da hoće tamniju boju, a znam da se razvodi. Kaže da je sve super, a stišće torbu u krilu kao da će se raspasti ako je pusti.
Tjedan dana poslije rekla sam mu da dođe u salon u subotu. Nije mu bilo jasno zašto.
“Dođi dva sata. Samo sjedi i gledaj.”
Došao je u košulji, namirisan, s onim svojim satom koji je volio namještati tako da se vidi. Sjeo je u kut i tipkao po mobitelu, sav važan.
Prva je došla Senada, vlasnica knjigovodstvenog servisa. Ušla je bez šminke, s podočnjacima do pola lica.
“Ivana, ako me danas ne spasiš, ja ću nekog zadavit. Porezna me razvlači, muž mi je na terenu, dijete ima temperaturu.”
Nasmijala sam se i dala joj kavu.
Dok sam joj prala kosu, počela je plakati. Tiho, da se jedva čulo.
“Nitko me ništa ne pita osim šta još treba riješit”, rekla je.
“Ja te pitam. Jesi li dobro?”
Pogledala me preko ogledala i samo odmahnula glavom.
Filip je tad prvi put podigao pogled s mobitela.
Poslije nje došla je Marijana, odvjetnica. Ona uvijek izgleda sređeno, ali taj dan ruke su joj drhtale.
“Dobila sam spor, a nemam s kim to proslavit”, rekla je. “Mater mi ne priča sa mnom već mjesecima jer sam joj rekla da neću ostavit posao i ić živit kod nje poslije rastave.”
“Sjedi”, rekla sam. “Danas ćemo barem kosu dovest u red.”
Nas dvije smo se nasmijale, onako umorno.
Onda je došla Azra. Nju pola grada zna. Vodi privatnu polikliniku, žena koju svi doživljavaju kao stijenu. Sjela je, pogledala me i rekla:
“Možeš li zaključat vrata pet minuta?”
Zaključala sam.
Skinula je naočale i rekla:
“Nalazi su mi loši. Još nitko ne zna.”
Filip je ostao potpuno miran izvana, ali sam vidjela da je problijedio.
Nisam ga tad gledala. Gledala sam Azru. Uvijek gledam onu koja sjedi ispred mene.
Primila sam je za ruku.
“Ne moraš danas bit jaka.”
To je salon. Nije samo fen i boja i šiške kako kome padne na pamet.
To je mjesto gdje žene ponekad prvi put izgovore istinu naglas.
Kad je zadnja klijentica otišla, u salonu je mirisalo na lak za kosu i kavu. Bilo je skoro sedam. Leđa su me boljela, stopala gorjela. Filip je stajao kraj recepcije i šutio.
“Pa?” pitala sam.
Rekao je tiho:
“Nisam znao da je to sve tako.”
Nasmijala sam se, ali baš ružno, gorko.
“Nisi htio znati. To je razlika.”
Prišao mi je.
“Ivana, pogriješio sam. Stvarno jesam. Ponijelo me društvo, glupe fore…”
“Ne. Nisu to glupe fore. To je ono što misliš kad misliš da te nitko važan ne sluša.”
On je tad spustio glavu i prvi put nije imao odgovor. Ni engleski izraz, ni poslovnu logiku, ni onaj hladni mir.
Samo je rekao:
“Volim te.”
A ja sam osjetila nešto čudno. Ne bijes. Ne tugu. Nego umor.
Onaj teški umor kad shvatiš da cijelo vrijeme nekome pokušavaš dokazati da vrijediš, dok on uredno dolazi po tvoju nježnost, tvoju podršku, tvoj novac kad mu zafali do plaće, tvoje razumijevanje… ali te ipak pred drugima smanjuje da bi on izgledao veći.
Skinula sam prsten i stavila ga na pult između blagajne i četki.
“Ja se od svog posla ne sramim. A neću više ni od izbora muškarca koji se srami mene.”
Plakao je. Stvarno je plakao. Govorio da ćemo to popraviti, da je bio idiot, da mu dam vremena. Možda je i mislio iskreno. Ne kažem da nije.
Ali neke stvari kad puknu, ne raspadnu se glasno. Samo se ugase.
I to je bilo to.
Salon i dalje radi. Ja i dalje slušam žene, šišam ih, farbam, smijem se s njima, nekad i šutim. I svaki put kad zavežem kecelju, znam tko sam.
Recite mi, jel ljubav stvarno ljubav ako te čovjek mora prvo naučiti poštovati?
I biste li vi ostali s nekim tko se vašeg rada sjeti tek kad vidi koliko drugima značite?