Otac mi je rekao da više nisam njegova kći ako mu ne rodim unuče: između njegove volje i mog života puklo je sve što sam mislila da je obitelj
Ne znam odakle da počnem osim od one rečenice koja mi i danas zuji u glavi.
“Ako mi do idućeg Božića ne kažeš da si trudna, za mene više ne postojiš. I ne računaj ni na što moje.”
To mi je rekao moj otac. Moj babo, kako sam ga zvala kad sam bila mala. Čovjek koji me vozio na more u starom Golfu, koji me učio voziti bicikl iza zgrade, koji je znao ustati u pet ujutro da bi meni donio drva za maturantsku zabavu jer “moje dijete neće dočekivati goste u hladnom”.
A onda je sjeo preko puta mene, za stolom prekrivenim plastičnim stolnjakom sa suncokretima, i izgovorio to kao da govori o vremenskoj prognozi.
Udana sam tri godine za Marina. Imamo mali stan u Splitu, kredit, dvije plaće koje dođu i odu kao da se utrkuju tko će brže nestati. Ja radim u ljekarni, on u servisu za klima-uređaje. Nije da ne volimo djecu. Nije da ih ne želimo nikad. Samo… nismo još spremni. Ili barem ja nisam. A to valjda isto nešto znači.
Kod mojih se oduvijek sve vrtjelo oko toga što će ljudi reći. Moja mlađa sestra Lejla rodila je s 24 i od tad sam ja postala tema svakog ručka, svake kave, svakog poziva.
“Kad ćemo mi dočekati?”
“Što čekaš više?”
“Nije žena žena dok ne postane majka.”
Mama bi to govorila tiše, skoro kao ispriku. Otac nije imao taj problem. Kod njega je sve bilo tvrdo, kratko i ravno u prsa.
Prvo sam se smijala. Onda sam izbjegavala dolaske. Onda sam počela lagati da radim smjene vikendom samo da ne sjedim nedjeljom za stolom i slušam kako je “vrijeme” i kako “nećeš valjda karijeru nositi pod stare dane da te pazi”.
Jedne večeri sam pukla.
Bili smo kod njih u Mostaru, došli na Bajram jer je mami bilo važno da se okupimo. Lejla s mužem i dvoje djece, galama, kolači, miris pečenja, televizor u pozadini. Sve normalno, izvana.
A onda je otac pred svima rekao:
“Evo, Lejla ispunila kuću. A ti, Amina, kao da si se udala da sama sebi kuhaš kavu.”
Svi su zašutjeli. Doslovno svi. Čak je i mali Harun prestao lupati žlicom po stolu.
Rekla sam: “Babo, nemoj opet.”
On je spustio čašu i pogledao me onim svojim pogledom od kojeg sam cijeli život sjedila uspravno.
“Opet? Pa kad će prestati biti opet? Kad ti bude četrdeset?”
Marin je tad prvi put uskočio prije mene.
“To je naša stvar.”
Otac se nasmijao, onako hladno.
“Nije samo vaša. Obitelj nije samo vaša. Lozu ne nastavljaš sam za sebe.”
Osjetila sam kako mi lice gori. Mama je šaptala: “Hajde, jedite, nemojte sad…” ali nitko nije jeo.
Rekla sam, drhtavim glasom, i mrzim što je bio drhtav:
“Moje tijelo nije ničiji projekt. Ni tvoj, ni svačiji.”
On je udario dlanom o stol. Tanjuri su zazveckali.
“Ako si toliko pametna, onda budi sama pametna. Sve što imam ide onome tko zna što je obitelj. Ako nećeš djecu, nemaš što tražiti ni od mene ni od moje kuće.”
Ne sjećam se točno jesam li odmah ustala ili sam prvo zaplakala. Znam samo da mi je Marin stavio ruku na leđa i rekao: “Idemo.” I znam da me mama uhvatila za zapešće na hodniku i tiho rekla: “Nemoj mu zamjeriti, takav je, proći će ga.”
Ali mene nije prolazilo.
Tjednima poslije nisam mogla normalno disati kad bih vidjela da me zove. Nisam se javljala. Mama je slala poruke kao da se ništa nije dogodilo. “Kako si?” “Jesi na poslu?” “Lejlin mali ima temperaturu.” Ni riječi o tome. Kao da se takve stvari mogu pomesti pod tepih između recepta za hurmašice i pitanja jesam li kupila zimnicu.
Marin me nije tjerao ni na što. Samo je bio tu.
Jedne noći, dok smo prali suđe, rekao je: “Ako popustiš zbog njega, svaki idući put će znati da može. Danas dijete, sutra drugo, prekosutra gdje će živjeti to dijete. Nema kraja.”
Znam da je bio u pravu. A opet, to je moj otac. Nije lako odsjeći dio sebe, makar te isti taj dio guši.
Nakon mjesec i pol sam ga nazvala. Ruke su mi se tresle kao da zovem stranca.
Rekla sam: “Neću rađati da zadržim tvoju ljubav. Ako me možeš voljeti samo kao majku nečijeg djeteta, a ne kao svoju kćer, onda ne znam što da ti kažem. Ali neću pristati na ucjenu.”
Dugo je šutio. Čula sam televizor kod njih i mamu kako nešto pita iz kuhinje.
Onda je promrmljao: “Tvrdoglava si na mene.”
To nije bila isprika. Nije bilo ni priznanje. Ali nije ni spustio slušalicu.
Od tada je prošlo osam mjeseci. Viđamo se, ali rijetko. Kad dođemo, otac pita Marina za auto, mene za posao, nikad više direktno za djecu. Ta tema stoji među nama kao puna pepeljara na sred stola, svi je vide, nitko je ne dira.
Jednom mi je, dok sam oblačila kaput, samo rekao: “Kako si? Mislim… stvarno.”
Prvi put nakon dugo vremena.
Rekla sam: “Bolje kad me ne guraš.”
Kimnuo je. Ništa više.
Ne vjerujem da on stvarno razumije moju odluku. Mislim da je samo shvatio da me može izgubiti. A možda je i to nekakav početak, ne znam.
Samo znam da sam prvi put u životu ostala na svojoj strani, iako me boljelo više nego što sam mislila da može.
Je li dijete dokaz ljubavi prema obitelji ili je ljubav baš to da pustiš svoje dijete da živi kako može i zna?
Recite mi iskreno, bih li mu trebala jednom potpuno oprostiti ili neke riječi jednostavno ostanu u kući zauvijek?