Radila sam cijeli dan, a noću njegovala svekrvu dok su svi govorili da je to “normalno” — slomila sam se tek kad sam pala nasred kuhinje i shvatila da me nitko ne vidi
Ne znam ni sama u kojem je trenutku sve to postalo moj posao. Valjda onog dana kad je doktor rekao da se stanje moje svekrve Mare pogoršalo i da više ne može sama ni do kupaonice. Svi su se tada nešto pogledavali, šutjeli, uzdisali. A ja sam prva pitala koje lijekove pije, kad je kontrola, što treba nabaviti.
I eto. Od tog pitanja do toga da mi cijeli život stane u kutijice za tablete, pelene, uputnice i miris alkohola za dezinfekciju.
Radila sam puno radno vrijeme u jednoj knjigovodstvenoj firmi u Zagrebu. Ustajala sam u pet i pol. Prvo skuham kavu, pa Mari izmjerim tlak, šećer, promijenim posteljinu ako treba, pomognem joj oprati se. Onda jurim na posao. U pauzi zovem patronažu, ljekarnu, muževog brata Mladena koji se uglavnom nije javljao.
“Na sastanku sam, zovi kasnije”, slao bi.
Kasnije se ne bi javio.
Moj muž Davor je imao uvijek isti izraz lica. Kao da mu je neugodno, ali ne dovoljno neugodno da ustane i nešto napravi.
“Znaš da radim po cijele dane”, govorio bi dok skida cipele.
A ja ne radim?
To mu nisam odmah govorila. Gutala sam. Danima, mjesecima. Jer Mare je bila bolesna i stara, a ja sam sebi ponavljala da nije ona kriva. I nije bila. Znala me nekad uhvatiti za ruku i reći tiho:
“Snajka, nemoj se ljutit na mene. Ja bih najrađe da me nema.”
To me slamalo.
Jer sam vidjela da žena osjeća da je teret. A bila je čovjek, ne teret. Samo što su je svi drugi pretvorili u moj teret.
Davorova sestra Sanja dolazila je nedjeljom. Donese juhu, sjedne pola sata i onda krene priča kako je njoj psihički teško gledati majku takvu.
Meni nije bilo teško, jel?
Jednom sam je zamolila:
“Sanja, možeš li u srijedu odvesti mamu na neurologiju? Ja ne mogu dobiti slobodno.”
Odmah je stisnula usne.
“Ne mogu, znaš da Lea ima trening, a i iskreno, ti to bolje znaš s doktorima.”
Ti to bolje znaš. Tu rečenicu sam slušala stalno. Kao kompliment, a zapravo kao elegantno bježanje.
Počela sam zaboravljati stvari. Jedno jutro sam došla na posao u dvije različite cipele. Kolegica Amela me gledala i rekla:
“Jasmina, ti nisi dobro.”
Nasula mi je vodu i ja sam se nasmijala, onako glupo, da ispadne da je sve okej.
Nije bilo okej.
Navečer bih čula Mare kako zove iz sobe. Nekad stvarno treba pomoć, nekad je zbunjena, nekad samo ne zna gdje je. Ustajala sam po četiri, pet puta. Davor bi se samo okrenuo na drugu stranu.
Jednu noć sam ga protresla za rame.
“Digni se ti jednom. Samo jednom.”
Otvorio je oči i rekao, mrtav umoran, kao da sam ja nepravedna:
“Pa zove tebe.”
Mene.
Kao da sam ja dežurna služba, ne žena koja već jedva stoji na nogama.
A onda sam pala. Baš tako. U kuhinji, između sudopera i štednjaka. Sjećam se samo da sam htjela ocijediti tjesteninu, da mi je zujalo u ušima i poslije pločice pod obrazom. Mare je vikala iz sobe, a ja nisam mogla ustati.
Kad je Davor došao, prvo se uspaničio. Onda me u hitnoj pitao:
“Zašto mi nisi rekla da ti je toliko loše?”
Tad sam ga prvi put pogledala bez imalo zadrške.
“Jesam. Samo ti nisi slušao.”
Doktorica je rekla iscrpljenost, pad imuniteta, anksioznost, manjak sna. Rekla je i onu rečenicu koju i sad čujem:
“Ako ovako nastavite, završit ćete kao pacijent prije osobe o kojoj brinete.”
Kad smo došli kući, nisam skinula jaknu. Samo sam sjela za stol i rekla da više ne mogu. Bez plača, bez scene. Možda je baš to Davora prepalo.
“Ili privatna njegovateljica, ili dom. Birajte. Ja ovako više neću.”
Sanja je došla sutradan i napravila cirkus.
“Dom? Hoćeš živu ženu strpat u dom? Što će selo reći u Livnu kad čuju?”
Okrenula sam se prema njoj i prvi put nisam birala riječi.
“Neka selo dođe jednu noć presvući je, dignuti je s kreveta i čekati tri sata na hitnoj. Onda neka priča.”
Muk.
Mladen se javio tek kad se spomenuo novac.
“Nemamo mi para za privatnu njegu svaki dan.”
A za što imate? Za novu ogradu, za registraciju auta, za vikend na Jahorini? Za to ima.
Davor je šutio, gledao u stol. Mislila sam da će opet ostati između svih, kao i uvijek. Ali nije.
“Platiti ćemo pomoć”, rekao je. “Ja ću dignuti kredit ako treba.”
Sanja je odmah planula da sam ga okrenula protiv obitelji. Da glumim žrtvu. Da svaka snaha to prođe.
Ta rečenica me skoro više zaboljela od svega.
Svaka snaha to prođe.
Ne, ne bi trebala.
Sad nam dolazi njegovateljica Ružica četiri sata dnevno. Nekad i više ako uspijemo skupiti novac. Mare je mirnija. I ja sam. Ali kuća nije. Napetost se osjeti čim netko uđe. Sanja jedva razgovara sa mnom. Mladen šalje poruke samo Davoru. Sve se pretvorilo u računicu tko koliko daje, tko koliko dolazi, tko je veći čovjek.
A ja samo pokušavam opet spavati bez trzanja na svaki zvuk iz hodnika.
Najgore je što me dio mene još uvijek grize. Kao da sam izdala nekoga time što sam spasila sebe. Glupo zvuči, znam, ali tako je.
Sinoć mi je Mare, dok sam joj namještala jastuk, šapnula:
“Sad ti je lice opet tvoje. Prije si bila sva siva.”
Skoro sam zaplakala.
Koliko daleko žena treba otići da bi je vlastita obitelj ozbiljno shvatila?
Jesam li stvarno tražila previše time što nisam htjela propasti da bih dokazala da sam dobra snaha?