Majka me tukla, otac je zbog mene ostavio karijeru, a sada kao studentica psihologije ne znam imam li pravo ikad joj oprostiti
Studiram psihologiju i valjda je ironija života da svaki put kad na predavanju čujem riječi trauma, privrženost, disocijacija, meni ne padne na pamet nijedan primjer iz knjige nego moja kuhinja iz djetinjstva. Naš stari stol sa izgrebanim rubovima. Mamina šutnja koja je bila gora od vike. I onaj osjećaj u trbuhu kad čujem ključ u bravi pa ne znam kakva će danas ući.
Ne volim to ni pisati, ali moja majka, Sanela, tukla me i lomila me na druge načine, one koje nitko ne vidi. Nekad zbog prolivenog soka. Nekad jer sam bila prespora. Nekad jer sam “gledala bezobrazno”. Imala sam sedam godina kad me prvi put ošamarila tako da sam pala na parket. Sjećam se hladnoće poda na obrazu više nego boli.
Otac, Damir, tada je još radio ozbiljan posao. Nosio je košulje, imao službeni auto, ljudi su ga zvali u svako doba jer je bio dobar u tome što radi. Kod nas se uvijek govorilo da je uspio. A onda je počeo sve češće dolaziti ranije kući.
Jednom me našao zaključanu u kupatilu. Nisam plakala. To je njega još više prepalo.
“Lejla, otvori, tata je. Hajde, srce…”
Kad sam otvorila, samo sam stajala. On je čučnuo ispred mene i pitao:
“Je l’ te mama opet udarila?”
A ja sam, budala mala, rekla: “Nisam bila dobra.”
Nikad neću zaboraviti kako je tada spustio glavu. Kao da ga je netko presjekao.
Nakon toga su krenule svađe. Ne one filmske, nego gore. Tihe, pa odjednom eksplozija. Sanela bi govorila da sam razmažena, manipulativna, da je Damir protiv nje okrenuo vlastito dijete.
“Ti od nje praviš invalida!”
“Ja od nje pravim dijete koje se ne boji vlastite kuće”, rekao bi on.
Jedne noći probudila me lupa posuđa. Izašla sam na hodnik, a otac je stajao kraj stola, sav blijed, dok je majka vikala:
“Biraj. Ili ja ili ona!”
Znate što je najgore? Što sam već tad znala odgovor prije nego što ga je izgovorio.
“Uvijek ću izabrati dijete.”
U roku od nekoliko mjeseci dao je otkaz. Svi su mu govorili da je lud. Da se ne napušta takav posao. Da preuveličava. Njegova rođena sestra mu je rekla: “Ma sve majke ponekad plane, nije to ništa.” To “nije to ništa” meni i danas odzvanja u glavi.
Preselili smo se u manji stan na drugom kraju grada. Odjednom nije bilo više ljetovanja, nije bilo novih tenisica kad poželim, nije bilo ničeg laganog. Bilo je brojanja svake marke, pa kune, pa opet svakog računa. Otac je radio što je stigao. Vozio, unosio robu, sređivao papire ljudima, ma sve. Umoran do kosti, ali prisutan.
Majka je još neko vrijeme slala poruke. Ne meni. Njemu.
“Kad ćeš prestati glumiti sveca?”
“Vratit će ti se ona protiv tebe, vidjet ćeš.”
Onda je prestala i to. Kao da je odsjekla kabl i nestala. Nije zvala za rođendane. Nije pitala jesam li živa. Ništa. Najgore je što se čovjek i na to navikne. To me baš sram priznati, ali istina je.
Kad sam upisala psihologiju, svi su govorili da sam hrabra. Nisam se osjećala hrabro. Na drugoj godini, na vježbama iz razvojne psihologije, profesorica je pričala o djeci koja brane nasilnog roditelja jer im je lakše misliti da su oni krivi nego prihvatiti da ih netko tko ih treba štititi zapravo povređuje. Meni su ruke počele trnuti. Izašla sam s predavanja i povratila u WC-u fakulteta.
Poslije sam sjedila na klupi ispred i nazvala oca.
“Tata… mislim da sam cijelo djetinjstvo mislila da sam ja nju pokvarila.”
Dugo je šutio.
“Nisi ti nikog pokvarila, Lejla. Samo si predugo nosila tuđu sramotu.”
On tako kaže neke rečenice jednostavno, a meni se srce raspadne.
Ali evo gdje je problem. Prije tri tjedna stigla mi je poruka s nepoznatog broja.
“Lejla, ja sam. Znam da nema opravdanja. Bolesna sam. Voljela bih da se vidimo ako možeš. Mama.”
Sjedila sam u tramvaju i čitala to valjda deset puta. Ruke su mi se tresle kao da opet imam osam godina. Prvo sam osjetila bijes. Onda gađenje. Onda nešto još gore — sažaljenje. I odmah sam se zamrzila zbog toga.
Kad sam rekla ocu, samo je spustio šalicu na stol i dugo gledao u zid.
“Neću ti govoriti što da radiš”, rekao je. “Samo nemoj ići tamo kao ono dijete koje čeka da je netko napokon zagrli. Idi samo ako možeš izdržati istinu, kakva god bila.”
Pitala sam ga mrzi li je.
Nasmijao se nekako umorno.
“Nemam više snage ni za mržnju. Samo za tebe.”
Od tada ne spavam kako treba. Na faksu učim da oprost nije obaveza. Da granice nisu okrutnost. Da zatvaranje kruga nekad ne izgleda kao pomirenje. Sve ja to znam, bubam, polažem, citiram. Ali kad se ugase svjetla, nisam studentica psihologije. Samo sam kći koja ne zna što napraviti s činjenicom da još uvijek, negdje duboko i protiv svake logike, želi čuti: “Oprosti, bila sam ti majka i nisam te zaštitila.”
A što ako to nikad ne kaže? Što ako me zove samo zato što je sama? Što ako odem, a u meni opet nešto pukne? Ili što ako ne odem pa to pitanje nosim do kraja života?
Ne znam može li se oprostiti nekome tko te prvi naučio strahu. Ne znam ni mora li se.
Recite mi iskreno, biste li vi odgovorili na tu poruku. I ima li oprost ikakvog smisla ako nikad nije stiglo pravo kajanje?