Subota u Konzumu: Kad se život preokrene u trenu
“Gospođo, jeste li dobro?” čula sam glas mlade blagajnice, dok su mi ruke drhtale iznad torbice. Red iza mene postajao je sve duži, a pogledi nestrpljiviji. Subota je, svi žure, a ja, Marija Kovačević, imam osjećaj da sam usporila cijeli svijet. Uvijek sam bila ponosna na svoju eleganciju i urednost, čak i sada u sedamdeset i četvrtoj godini. Ali tog jutra, kad sam došla do blagajne s punim kolicima, nisam ni slutila da će mi život biti izložen pred strancima kao na pozornici.
“Ukupno je 250 eura,” rekla je blagajnica Ana, mlada djevojka s crvenim ružem i umornim očima. Posegnula sam za novčanikom, ali nisam ga pronašla. Prekopala sam torbu, pa džepove kaputa. Srce mi je počelo brže kucati. “Samo trenutak… sigurno je tu negdje,” promrmljala sam, osjećajući kako mi obrazi gore od srama.
Iza mene je netko uzdahnuo. “Ajde, gospođo, nismo cijeli dan ovdje!” dobacio je muškarac u tridesetima, s djetetom koje je cvililo za čokoladom. Pogledala sam ga i pokušala se nasmiješiti, ali usne su mi zadrhtale.
“Možda ste ga ostavili kod kuće?” pitala je Ana tiho. “Želite li da stavimo stvari sa strane dok ne pronađete novčanik?”
“Ne, ne… sigurno je tu!” inzistirala sam, ali panika me već preplavila. Osjetila sam slabost u nogama. U tom trenutku začula sam poznat glas iza sebe.
“Mama? Što se događa?” To je bila moja kćerka Ivana. Došla je po mene jer smo se dogovorile zajedno na kavu nakon kupovine. Pogledala me zabrinuto.
“Ne mogu pronaći novčanik… Sigurna sam da sam ga stavila u torbu,” šaptala sam joj.
Ivana je odmah počela pretraživati moju torbu, ali bez uspjeha. “Mama, jesi li dobro? Izgledaš blijedo…”
U tom trenutku osjetila sam vrtoglavicu. Sve oko mene postalo je mutno. Srušila sam se na pod između redova s bombonima i žvakaćim gumama. Ljudi su se razmaknuli, netko je povikao: “Zovite hitnu!”
Dok su me podizali na nosila, čula sam šapat: “Sigurno joj nije prvi put… Možda je htjela nešto ukrasti.” Drugi su govorili: “Jadna žena, vidiš da joj nije dobro.” Policajac je pitao Ivanu: “Je li vaša majka često zaboravna? Ima li problema s pamćenjem?”
Ivana je pocrvenjela od srama i ljutnje. “Moja majka nije lopov! Samo joj nije dobro!”
U vozilu hitne pomoći pokušavala sam objasniti što se dogodilo. “Molim vas… nisam ništa ukrala… Samo sam izgubila novčanik…”
Medicinska sestra me nježno primila za ruku: “Sve će biti u redu, gospođo Marija. Samo se opustite.”
U bolnici su mi izmjerili tlak i dali nešto za smirenje. Ivana je sjedila kraj mene i plakala. “Mama, oprosti što sam vikala na tebe prošli tjedan zbog onih računa za struju… Nisam znala da ti je ovako teško.”
Pogledala sam je kroz suze: “Samo sam htjela biti korisna… Ne želim ti biti teret.”
Nakon nekoliko sati vratile smo se kući. Na stolu me čekao novčanik – ostavila sam ga pokraj telefona kad me susjeda Zora nazvala da joj posudim šećer.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Sram me bio pogleda susjeda i poznanika koji su već čuli priču iz supermarketa. Zora mi je donijela kolače i rekla: “Ma pusti priče! Svi smo mogli biti na tvom mjestu.”
Ali noću nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Možda je htjela nešto ukrasti…” Cijeli život radila sam kao učiteljica, odgajala djecu da budu poštena i dobra. Sad me gledaju kao sumnjivca samo zato što sam stara i zbunjena.
Jednog dana nazvala me unuka Lana: “Baka, hoćeš sa mnom u kino?” Pristala sam, ali srce mi je bilo teško.
U kinu sam primijetila kako me ljudi gledaju kad vadim novčanik da platim kokice. Osjećala sam se prozirno, kao da svi znaju moju sramotu.
Kad smo se vratile kući, Lana me zagrlila: “Baka, ti si meni najbolja na svijetu! Nije važno što drugi misle. Svi griješimo.” Suze su mi potekle niz lice.
Danas razmišljam – koliko nas starijih živi s osjećajem da smo višak? Da nam društvo ne vjeruje? Da nas gledaju kao teret ili prijetnju? Jesmo li stvarno zaslužili takav kraj nakon svega što smo dali?
Možda će netko pročitati moju priču i zapitati se: Što bi učinio da mu majka ili baka doživi isto? Hoćemo li ikada naučiti gledati jedni druge s više razumijevanja i poštovanja?