Godinama sam se ljutila na svekra i svekrvu jer su birali stari auto umjesto mog sina, a onda me jedno njegovo pitanje potpuno slomilo
Ne znam jesam li ja ovdje tvrdoglava ili samo štitim svoje dijete kako svaka majka bi. Već godinama imam isti kamen u želucu kad su u pitanju moji svekar i svekrva, Željko i Mirjana. Dobar su oni ljudi, da se razumijemo. Ne piju, ne svađaju se, ne traže novac, ne miješaju nam se u brak. Ali imaju tu jednu stvar. Taj njihov stari auto. Njihov sveti gral. Crveni fićo koji stoji u garaži kao treće dijete, samo važnije od svih nas.
Kad sam rodila našeg sina Tina, mislila sam, iskreno, sad će se sve promijeniti. Prvo unuče. Jedini unuk. Mislila sam da će letjeti k nama, da će nositi kekse, sokove, male čarapice, da će ga željeti voditi u park, na sladoled, bilo što.
U početku su dolazili. Ne često, ali ajde. Onda je krenulo.
“Došli bismo u subotu, ali Željko ide po neki karburator u Kiseljak. To se ne propušta.”
“Baš danas ima majstora koji zna raditi stare motore, ne može drugi put.”
“Recite Tinu da ćemo rođendan nadoknaditi, baka će mu donijeti poklon.”
Nadoknaditi. Uvijek to nadoknaditi.
Jedne godine nisu došli na njegovu školsku priredbu. Tin je imao malu recitaciju, danima je vježbao. Stajao je na pozornici, tražio ih pogledom. Znam jer sam ga gledala. Djeca osjete. Možda ne znaju objasniti, ali osjete.
Kad smo se vratili kući, pitao me:
“Mama, jesu li djed i baka opet imali nešto s autom?”
To njegovo opet me boljelo više nego da je plakao.
Nisam ni glumila više pred mužem. Rekla sam Davoru otvoreno:
“Meni je dosta. Ili će shvatiti da imaju unuka, ili neka budu sami sa svojim limom i šarafima.”
On je šutio. Taj njegov način me ubija. Sjedne, gleda u stol, vrti žlicu po kavi.
“Nisu oni loši, Sanela. Samo su takvi.”
“Takvi? Kakvi? Da dijete čeka djeda na rođendanu dok oni obilaze otpad jer je netko javio da ima originalni far?”
Davor je tad malo povisio ton, rijetko to radi.
“To je njima život cijeli, razumiješ? Taj auto ih je izvukao iz svega kad nisu imali ništa.”
Nisam razumjela. Ili nisam htjela.
Kasnije sam saznala neke stvari koje mi nitko nije rekao na početku. Taj fićo nije bio samo hobi. Kad je Davor bio mali i kad su jedva sastavljali kraj s krajem, Željko je taj auto krpao, preprodavao dijelove, vozio ljude, snalazio se kako je znao. Mirjana mi je jednom, sasvim usput dok je rezala luk, rekla:
“Nekad smo od tog auta imali za drva.”
I opet, što ja s tim? Trebam li zato svom djetetu objašnjavati zašto ga nema na priredbi?
Prelomilo se za Tinov deveti rođendan. Obećali su da dolaze. Mirjana je rekla da će napraviti mađaricu. Tin je cijeli dan pitao kad će baka i djed. Gosti su već bili tu. Baloni, sokovi, galama, klinci trče po stanu. Njih nema.
Davor ih zove. Ne javljaju se.
Pojavili su se dva sata kasnije. Masni po rukama, Željko u onoj staroj jakni iz garaže, Mirjana zadihana.
“Oprosti, sine, iskrsnulo je nešto. Našli smo originalna vrata, čovjek sutra ide za Njemačku…”
Ja sam samo gledala u nju. Nisam vikala odmah. To je bilo gore.
Tin je uzeo poklon, zahvalio i otišao u sobu.
Tad sam pukla.
“Jel vi stvarno ne vidite što radite? Jel vi stvarno mislite da će se dijete sjećati nekih vrata od auta ili toga da mu baka i djed nisu došli na tortu?”
Mirjana se skamenila. Željko je spustio pogled, prvi put bez one svoje tvrdoglavosti.
“Nismo htjeli…”
“Ali jeste. Uvijek isto napravite. Uvijek.”
Rekla sam Davoru da više neću zvati, podsjećati, moliti. Ako se žele vidjeti s njim, neka se sami sjete. I stvarno sam presjekla. Par tjedana tišina. Mir. I neka čudna praznina, koliko god sam bila ljuta.
A onda se dogodilo nešto potpuno glupo, sitno, ali meni je sve okrenulo.
Jednu nedjelju Davor je odveo Tina do njih po neke stare udžbenike iz podruma. Vratili su se kasnije nego što su rekli. Tin je uletio u stan sav uzbuđen, obrazi crveni.
“Mama! Djed mi je pokazao kako se skida volan! I znaš kako auto miriši? Onako… staro, ali dobro! I imam svoje male rukavice!”
Ja sam stajala kraj sudopera s mokrim rukama i nisam znala što da kažem.
Sljedeći vikend opet je pitao može li kod djeda u garažu.
Onda je počeo crtati auto. Pa ispitivati što je hauba, što je mjenjač, zašto se nešto brusi, zašto se ne može sve kupiti novo. Željko, koji jedva sastavi tri rečenice za stolom, s njim priča satima. Mirjana im nosi kiflice u garažu i smije se onako kako je nikad nisam vidjela kod nas u dnevnom boravku.
I sad sam tu gdje jesam. Još me peče sve ono propušteno. Još mislim na priredbe, na tortu, na ona prazna obećanja. Ne zaboravlja se to samo tako.
Ali kad vidim Tina kako dolazi doma s crnim prstima od masti i sav važan kaže:
“Mama, djed je rekao da imam mirnu ruku.”
…ja se slomim na nekom čudnom mjestu u sebi.
Jer možda oni nikad nisu znali voljeti onako kako sam ja očekivala. Možda ne znaju sjediti na dječjim predstavama i pljeskati na vrijeme. Možda su nespretni, tvrdoglavi i stvarno nekad bezobzirni. Ali možda ga ipak vole, samo kroz nešto što je meni cijelo vrijeme izgledalo kao uvreda.
Svejedno, bojim se. Ako sad popustim, hoće li opet preskočiti ono što je njemu važno? Ako ne popustim, hoću li mu uzeti odnos koji tek sad dobiva?
Ne znam treba li tražiti da ljudi vole na naš način ili je ponekad dovoljno da vole kako znaju.
Biste li vi inzistirali da se promijene, ili biste pustili dijete da ih pronađe tamo gdje oni stvarno jesu?