Stajala sam između dva života i nisam znala kome zapravo pripadam

“Nemoj me više gledat tim očima kao da sam ti uništila život!” viknula je Ivana iz kuhinje, a ja sam stajala nasred hodnika s vrećicom iz Konzuma u ruci, ko najveća budala. Jogurt mi ispao, razlio se po pločicama, a meni se odjednom učinilo da to bijelo po podu izgleda mirnije od mog života. Zvonio mi mobitel, na ekranu Haris. U kuhinji Marko šuti. Ivana plače. A ja… ja sam samo htjela pet minuta mira. Jel to stvarno previše? 😑

Zadnjih par mjeseci živim kao da sam pola osobe. Jedna ja sjedi s Markom navečer, gleda Dnevnik, raspravlja o računima, servisu za auto i tome kako je opet sve poskupilo, znači klasika Balkan paket. Druga ja se izgubi čim mi Haris pošalje poruku: “Jesi dobro?” Samo te dvije riječi, a meni se sve u stomaku okrene. I nemojte sad odmah kamenje, znam i sama kako to zvuči.

Marko i ja smo zajedno osam godina. Nije on loš čovjek. Dapače. Stabilan, dobar, odgovoran. Onaj tip što će zamijenit žarulju, natočit drva roditeljima i nikad zaboravit registraciju. Sigurnost u ljudskom obliku. Ali negdje putem, između kredita, posla, sprovoda, svadbi i “ajde izdržat ćemo još ovaj mjesec”, ja sam se pogubila. Nisam više znala jesam li žena, partnerica ili samo neko tko pere suđe i govori “ma dobro je” dok nije dobro.

A Harisa sam srela sasvim glupo, na kavi s Eminom. On sjeo za susjedni stol, znao nju iz srednje, pa malo priča, malo smijeh… i eto ti belaja. Taj čovjek me pogledao kao da me stvarno vidi. Ne kao funkciju. Ne kao nekog tko mora bit jaka. Nego mene. I to me prestravilo više nego što me obradovalo.

Pokušala sam to sasjeći odmah. Jesam. Kunem se. Rekla sam sama sebi: “Sabina, ne glumi tinejdžerku, imaš život, obaveze, obraz.” Ali svaki put kad bih bila s njim na kavi, meni bi se vratilo nešto što sam mislila da je umrlo. Smijeh bez grča. Lakoća. Onaj osjećaj da možeš disat punim plućima. A onda dođem doma i vidim Marka kako spava na kauču uz upaljen TV, umoran od svega, i mene presječe krivnja tako jako da mi dođe da samu sebe ošamarim.

Najgore je što nitko nije skroz kriv, a svi jesmo. Ivana je Markova sestra i ona je prva skužila da nešto nije u redu. Kaže meni prije tjedan dana: “Ti hodaš po kući ko duh. Ili reci šta te muči ili pusti čovjeka da živi.” Ja se naljutila, naravno. Jer kad ti netko kaže istinu, prvo bi ga zadavio. Standardno.

Danas je sve eksplodiralo. Marko je uzeo moj mobitel da pogleda neku sliku s roštilja kod Alena, i iskočila poruka od Harisa: “Ne mogu više ovako, ili idi iz pola života ili dođi u cijeli.” Kad vam kažem da mi je srce stalo, nije metafora. Marko je samo pročitao, spustio mobitel i rekao tiho: “Koliko dugo već nisam dovoljan?”

Ljudi moji, ja bih lakše podnijela da je urlao. Ta tišina me ubila. Ivana je tad upala jer je donijela nešto svekrvi, vidjela njega blijedog, mene smrznutu, i krenuo cirkus. “Zbog nekog tamo ćeš bacit osam godina? Jesi normalna?” A ja sam samo ponavljala: “Ne znam, ne znam, ne znam…” Ko pokvarena kaseta, ako se itko još sjeća kaseta.

Istina? Ne radi se samo o dva muškarca. Radi se o dva života. U jednom sam sigurna, poštovana, ukorijenjena. U drugom sam živa. I sad recite vi meni kako čovjek bira između mira i osjećaja da mu srce još radi? Kako da ne povrijedim nekog tko me nije izdao, a da ne izdam samu sebe?

Haris mi je maloprije poslao samo jedno: “Ne tražim savršenstvo, nego istinu.” Marko je izašao bez jakne, a vani pljusak lije kao iz kabla. Ja sjedim na podu u hodniku, brišem osušeni jogurt i kontam kako je smiješno da se život raspadne baš uz račun za struju, kese iz prodavnice i susjedu koja sve sigurno sluša kroz zid. Baš ono, filmski, ali na naš balkanski, s manje glamura i više propuha. 🙃

Ne znam može li čovjek stvarno pripadati na dva mjesta odjednom. Ne znam je li ovo zadnja šansa da budem iskrena ili prvi korak da sve nepovratno upropastim.

Jeste li ikad ostali između onog što vam srce viče i onog što vam savjest ne da pustit? Šta biste vi uradili na mom mjestu? 💔