Što ostane kad ode sigurnost?

„Kako možeš opet otići, Amra?” vikao sam kroz suze dok su njene ruke punile torbu, a pogled bi joj uvijek kliznuo pored mojih očiju, kao da su moje riječi zrak koji ne osjeća, ne vidi, ne čuje. Vanjski svijet je bio siv, taj prosinac u Sarajevu – magla po ulici, starci u zimskim kaputima, a iznutra je urlala praznina koju osjećam još otkako je tata nestao na putu za Mostar. Nikada nisam saznao što ga je zadržalo – možda nova obitelj, možda druga žena. Amra je spustila torbu na pod, uzdahnula: „Moram, Ivano. Ne možeš mi stalno zamjerati što tražim nešto svoje. I ti si jednom rekao da želiš otići.”

Nikad mi nije palo na pamet da joj kažem koliko mi njeno prisustvo znači, jer sam bio naučen šutjeti. Djed Stipo bi svako jutro kad izađe na balkon, mrmljao: „Muškarac ne pokazuje slabost, sine.” A ja nisam htio biti slab, samo sam htio znati kome pripadam. Moja sestra Emina gleda iz kuta sobe, skupljenih koljena, tiha, s onim svojim bijelim slušalicama kao štitom od svega što boli. Svatko od nas se štitio na svoj način, razmišljao sam. Ja povlačenjem, ona bježanjem u muziku, mama vječitim odlascima – a možda najviše sebe od nas skriva ona.

„Hoćeš li bar jednom ostati?” zamolio sam bez glasa, kao dijete u tramvaju koje prvi put samo vozi kroz tuđe kvartove. „Jednog dana ćeš mi zahvaliti. Moraš naučiti biti sam, Ivano”, rekla je i vrata su kliknula, mirišući po hladnoći i jeftinom parfemu. Ostali smo Emina i ja, ja s grčem u želucu, ona s upaljenim mobitelom. „Pozovi je, molim te”, šapnuo sam. „Neće se vratiti”, odgovorila je i povukla se pod deku.

U školi se nisam znao smijati. Profesorica Mirela bi me pitala zašto uvijek gledam kroz prozor, jesam li sanjar ili samo umoran? „Gospođo,” šapnuo bi u sebi, „umoran sam od nestajanja.” Prijatelji su mi bili sramežljivi razgovori u razredu i povremena poruka na Viberu. Nikad nisam nikome govorio ni o Amri, ni o tati – u našem kvartu nije bilo moderno biti tužan. „Ma pusti priče, Ivano”, smijao bi se Adnan, „daj da ti bacim nogometnu školjku.” Ali ja nisam volio igrati. Igramo svi neku svoju igru bježanja, rekoh sebi.

S godinama sam razvijao debelu kožu. Kad bi mama povremeno zvala iz Hrvatske, iz neke Osijeka ili Zagreba, i pitala „Kako ste?”, uvijek isti odgovori: „Dobro smo. Emina uči, ja radim na sebi.” A ona bi režirala svoju tugu na daljinu: „Dobro je, bit ćeš ti jak.”

Jednog dana, u doba pandemije, kad je sve stalo, stigla mi je poruka od Ive – bila je toponim iz djetinjstva, školska kolegica koja nikad nije pitala ništa lično. „Ivano, idem u Crkvenu za vikend, hoćeš s nama na stari most?” Pročitao sam poruku pet puta, usprkos sebi. Prvi sam put poželio reći da. Možda iz potrebe da se ne osjećam izgubljeno. „Može, dolazim”, napisao sam.

Na mostu je Iva pričala o putovanjima, o tome kako je prihvatila razvod svojih roditelja, i nije zadržavala suze. Gledao sam je kao čudo, osoba koja plače pred drugima. „Ne možete imati sve što želite, Ivano, ali možete birati kome ćete vjerovati.” Prvi put sam se osjetio kao netko s kim netko računa. Pitao sam: „Nije li te strah reći ljudima da si slaba?”

Nasmijala se: „Samo čovjek koji je bio slomljen zna zašto nešto vrijedi popraviti.”

Te večeri sam Amri napisao pismo, posljednje koje sam kada joj mogao napisati: „Možda nisi znala, ali tvoji odlasci su ostavljali paučine po mom srcu. Bojim se novih ljudi, novih odnosa, bojiš li se ti, Amra?” Nisam poslao pismo. Držao sam ga kao dokaz da nisam zaboravio osjećati.

Dani su klizili. Emina je otišla u Zagreb na fakultet, djed je preminuo tiho ispod stare smokve. Ostao sam sam, ali nikada toliko odlučan otvoriti vrata nekome. Jednog običnog proljeća, kad je zelenilo Bošnjačkih brda ušlo kroz moje prozore, zove me Emina: „Brate, imaš dva života – jedan prije oprosta i drugi kad oprostiš.”

Zatražio sam oprost od mame u sebi, od tate koga nisam vidio godinama, od sebe što nisam bio jači. Dogodilo se čudo: srce je razvuklo tanku nit prema drugim ljudima. Moj susjed Faruk, kojem sam uvijek mrzovoljno klimao glavom, počeo je dolaziti na čaj. Pitali smo se jednom: „Je li bolja iskrenost ili mir?”

Putovao sam, radio, ponovno učio vjerovati. Povremeno bih stao, zastao pred ogledalom i pitao: „Ima li u meni još mjesta za povjerenje?” Ljudi su ulazili i izlazili, ali svaki je donio mrvu svjetla i šanse. Najzad, kad sam sreo Inu, sestričnu najboljeg prijatelja iz Mostara, ona je znala što znači biti napušten. Imali smo na početku bezbroj malih razočaranja i pogrešaka, ali prvi put sam odustao od bježanja.

Jedne noći sam se našao pred Izom, umoran od analize svega što je moglo poći po zlu: „Znaš, bojim se da ću uvijek tražiti sigurnost koja ne postoji. Hoćeš li ostati kad sve postane teško?” Nasmiješila se, poljubila me u čelo: „Zajedno je lakše bojati se. Ni ja ne vjerujem zauvijek, ali vjerujem u danas.”

Nakon svega pitam vas: Može li srce koje je jednom napušteno ikada vjerovati da mu je dom tamo gdje ga ljudi vole, a ne gdje se samo naviklo trpjeti odsutnost? Jeste li vi ikad osjetili da pripadate, ili ste navikli biti sami?