Mislio sam da me žena vara dok sam bez posla sjedio kod kuće, a istina koju je krila u staroj škrinji me slomila
Ne znam kad sam tačno počeo sumnjati u Mirelu. Možda onog dana kad sam četvrti put zaredom dobio odbijenicu za posao, pa ostao sjediti u kuhinji u potkošulji, gledati u hladnu kafu i praviti se da nisam dotakao dno. A možda još ranije, kad sam počeo primjećivati sitnice koje prije ne bih ni gledao.
Mjesecima sam bio bez posla. Radio sam godinama u skladištu, pa firma propala, pa “javimo vam se”, pa ništa. Mirela je vukla sve na sebi. Smjene u pekari, računi, djeca, moja nervoza. Nije mi to nabijala na nos, što je valjda bilo još gore. Šutjela je i gurala.
A ja sam se smanjivao iz dana u dan.
Prvi put sam se trgnuo kad sam ušao u sobu, a ona je brzo ugasila ekran na telefonu. Nije to bio običan pokret. Bio je onaj trzaj, kao kad dijete krije čokoladu.
“S kim se dopisuješ?” pitao sam.
“Ni s kim. Ma od Senade poruka.”
Prebrzo je to rekla.
Poslije sam sebi govorio da umišljam. Da sam ogorčen. Da čovjek bez posla vidi uvrede i tamo gdje ih nema. Ali onda sam jedne večeri tražio punjač u ormaru i vidio da kleči pored one stare škrinje što ju je donijela od matere iz Travnika. Čim me čula, poklopila je poklopac.
“Šta je?” rekao sam.
“Ništa. Zimske stvari.”
U junu. Zimske stvari.
Nisam odmah planuo. Nekoliko dana sam gutao. Ali kuća je već bila puna nečeg ledenog. Djeca osjete pa se utišaju. I kad se smiju, smiju se tiše. To mi je najgore bilo.
Onda sam primijetio kutijicu. Malu, tamnoplavu. Nije ni bila dobro sakrivena, samo gurnuta iza peškira u ladici. Otvorio sam je i unutra narukvica. Tanka, elegantna, sigurno skupa. Takvu ona nikad nije nosila preda mnom.
Srce mi je bukvalno lupalo u grlu.
Odmah sam pomislio najgore. Da joj je neko poklonio. Da postoji neko ko može kupiti ono što ja trenutno ne mogu ni platiti na rate.
Kad je došla s posla, nisam ni sačekao da se izuje.
“Ko ti je kupio narukvicu?”
Stala je na hodniku i samo me gledala.
“Kakvu narukvicu?”
“Nemoj me praviti budalom, Mirela. Dosta mi je više tvog skrivanja. Telefon skrivaš, škrinju skrivaš, sad i nakit. Šta još ima?”
Vidjelo se da je problijedila, ali ne onako kako sam očekivao. Više kao da sam je udario riječima.
“Kopao si mi po stvarima?”
“A ti meni kopaš po glavi već sedmicama!”
Djeca su stajala na vratima dnevne sobe. Hamza je držao daljinski, a Lejla je odmah spustila pogled. Mirela ih je samo tihim glasom poslala u sobu.
Kad su zatvorili vrata, puklo je.
“Misliš da te varam? Reci slobodno!”
“A šta da mislim? Odakle ti novac? Mi brojimo sitniš za gorivo, a ti kupuješ zlato?”
“Nije zlato!”
“Ma super, još bolje!”
“Dino, saberi se.”
Mrzio sam kad mi to kaže. Kao da sam dijete. Kao da sam lud.
“Ne pravi od mene jadnika koji ništa ne vidi. Već mjesecima si drugačija. Okrećeš telefon, skrivaš nešto, šapućeš. Ako ima neko, kaži odmah. Nemoj da me praviš smiješnim pred svijetom.”
To “pred svijetom” je kod nas uvijek negdje u zraku. Komšiluk, rodbina, ko je šta vidio, ko je šta načuo. Sramota živi s nama za stolom.
Mirela je sjela na stolicu u kuhinji i pokrila lice rukama. Nije plakala odmah. To me još više izluđivalo.
“Znaš šta je najgore?” rekla je tiho. “Što si ti već odlučio ko sam ja. Bez ijednog dokaza. Samo zato što se ti osjećaš manje vrijedno.”
To me zaboljelo jer je pogodila.
Nisam joj to mogao oprostiti u tom trenutku, pa sam rekao nešto ružno. Da možda traži sigurnost negdje drugo kad je kod kuće nema. Čim sam izgovorio, znao sam da sam pretjerao.
Ona je ustala, otišla do sobe, donijela škrinju i spustila je preda me tako jako da je zveknulo.
“Otvori.”
Ruke su mi se tresle. Unutra nisu bile nikakve ljubavne poruke, nikakve slike, nikakav tuđi parfem, ništa od tih gluposti koje čovjek sebi složi u glavi kad tone. Bila je koverta, račun iz zlatare, mala ukrasna vrećica i čestitka.
Na čestitki je pisalo: “Mom Dini, za novi početak. Znam da će poziv doći. Kad se vratiš na posao, da opet hodaš uspravno.”
Nisam odmah razumio. Samo sam gledao.
“Narukvica nije moja”, rekla je. “Trebala sam je vratiti jer je bila preskupa. A ovo…”
Izvadila je sat. Muški. Nije bio bahato skup, ali za nas jeste. Lijep, ozbiljan. Takav kakav ja godinama nisam sebi kupio.
“Uzimala sam malo po malo od bakšiša i od onog što sam štedjela za veš mašinu. Htjela sam da ti dam kad te prime. Znam da čekaš odgovor od firme u Vitezu. Vidjela sam poruku danas, zato sam prepisivala broj da te sutra nazovem s mog telefona ako se ti ne javiš. Htjela sam da to bude iznenađenje.”
Nisam mogao ništa reći. Samo sam sjeo.
U tom trenutku telefon mi je zazvonio na stolu. Nepoznat broj.
Javio sam se, sav ukočen. Posao. Primili su me. Počinjem u ponedjeljak.
Kad sam spustio slušalicu, Mirela nije prišla da me zagrli. Samo je stajala kraj sudopera i brisala ruke o kecelju, iako su bile suhe. To mi je slomilo srce više nego da je vikala.
Rekao sam: “Mirela… oprosti.”
Ona je klimnula, ali onako prazno.
“Ne boli mene što nemaš posao, Dino. Boli me što si pomislio da sam ti neprijatelj.”
Te noći sam dugo gledao u taj sat i u njena leđa okrenuta prema meni. Čovjek može ostati bez posla, bez novca, bez samopouzdanja… ali ako od srama i straha počne rušiti ono što ga drži, šta mu onda ostane?
Recite mi iskreno, može li se jedna ovakva sumnja stvarno zaboraviti? I kako da joj vratim povjerenje kad sam ga ja prvi zgazio?