Primila sam sina, snahu i unuke u svoj stan da ih spasimo od kredita, a sad se u vlastitoj kuhinji osjećam kao gost
Kad mi je sin Alen prvi put rekao: “Mama, ne možemo više izdržati ratu kredita”, nisam ni trepnula. Samo sam pogledala u svog muža Mirzu, a on je šutio onom svojom teškom šutnjom koju znam trideset i pet godina. Odmah sam rekla neka dođu. On, njegova žena Selma i djeca. Pa gdje će nego kod nas.
Nisam ih pitala koliko dugo. To mi je danas možda najveća greška.
Mislila sam, proći će dva-tri mjeseca. Malo da stanu na noge. Da uhvate zraka. Da djeca ne osjete. Jer kad su djeca u pitanju, srce radi prije glave, to valjda svaka majka zna.
Prvih deset dana bilo je čak i lijepo. Puno svijeta u stanu, dječji smijeh, tanjuri se stalno peru, u dnevnoj uvijek netko nešto priča. Unuka Lejla mi dođe ujutro raščupana pa kaže: “Bako, gdje ti držiš eurokrem?” I meni srce puno.
A onda su sitnice počele rezati živce.
Selma je jedno jutro otvorila kuhinjske ormariće i rekla mi, kao usput:
“Mama Zora, bilo bi puno praktičnije da čaše stoje ovdje, a tanjuri ovdje. Ovako nema baš logike.”
Mama Zora. Tako me zove kad nešto hoće.
Nasmijala sam se kiselo i rekla: “Sinko, ja ovdje živim trideset godina, meni logike ne fali.”
Ona se isto nasmijala, ali onako tanko, bez očiju.
“Ma kažem samo radi djece i radi mene, lakše mi je kad kuham.”
Radi mene. U mojoj kuhinji.
Prešutjela sam. Prvi put.
Onda je došlo do kauča. Naš stari smeđi kauč koji smo Mirza i ja kupili kad je Alen krenuo u srednju školu. Selma je rekla da je “preglomazan” i da bi dnevni boravak “disao” da se izbaci i stavi kutna garnitura svjetlije boje.
Mirza je tad prvi put planuo.
“Ništa se neće izbacivati iz mog stana”, rekao je kratko.
U sobi je nastala ona ružna tišina. Djeca su crtala za stolom, a ja sam samo gledala da netko ne zaplače. Na kraju sam, kao i uvijek, ja ublažavala.
“Ma pusti, Selma je samo predložila…”
A Mirza me pogledao tako da sam odmah zašutjela.
Istina je, nije problem bio ni u čašama ni u kauču. Problem je bio što sam ja počela pitati za dopuštenje za stvari koje su prije bile moje bez pitanja. Kad da upalim veš-mašinu da ne probudim malog Haruna. Kad da skuham kavu jer Selma tad uspavljuje djecu. Kad da pozovem sestru Azru, jer “djeca imaju rutinu”.
Rutinu? A mi?
Jedne večeri sam došla iz trgovine, nosila dvije kese, leđa me ubijala. Uđem u kuhinju, a na mom stolu neki papiri, skice, boje uzoraka.
Selma sjedi i lista katalog.
“Što je ovo?” pitala sam.
Ona kaže, sasvim mirno: “Gledam kako bismo mogli preurediti dječju sobu i možda malo osvježiti hodnik. Kad već svi živimo ovdje, da bude funkcionalnije.”
Kad već svi živimo ovdje.
To me presjeklo više nego da mi je viknula.
Rekla sam: “Selma, vi ovdje ne živite trajno. Dogovor je bio dok ne stanete na noge.”
Ona je odmah spustila katalog. “A što to znači? Da smo teret?”
“Nisam to rekla.”
“Niste morali.”
Alen je tad ušao, naravno baš tad. Uvijek u najgorem trenutku.
“Što je sad bilo?” pitao je nervozno.
Ja sam očekivala da će reći ženi da smiri ton. Da se sjeti gdje je. Umjesto toga, pogledao je mene i rekao:
“Mama, stvarno nekad dramatiziraš oko sitnica.”
Ne znam kako da opišem taj osjećaj. Kao da te vlastito dijete gurne, ali ne rukom. Nego nečim dubljim.
Mirza je iz dnevne doviknuo: “Nemoj tako s majkom razgovarat.”
Alen je pukao.
“A kako da razgovaram? Pod pritiskom smo, dugovi nas stišću, banka zove svaki drugi dan, a ovdje se diže drama jer je Selma pomaknula čaše!”
Selma je tad zaplakala. Onako glasno, da se čuje da je povrijeđena. Djeca su se prepala. Lejla je stala na vrata i samo gledala.
Taj njen pogled me slomio.
Te noći nisam spavala. Čula sam Mirzu kako okreće stranice novina u tri ujutro, iako znam da nije čitao. Samo nije mogao disati od muke. Rekao mi je tiho:
“Zoro, izgubili smo kuću dok smo spašavali obitelj.”
A ja sam šutjela jer me boljelo što je možda u pravu.
Najgore je što ja Selmu ne mrzim. To je ljudima možda čudno. Vidim i njen strah. Vidim da broji svaku marku… svaki euro, evo, ni sama više ne govorim kako treba od ove muke. Vidim da je sram što su došli. Ali iz tog srama kao da je počela osvajati prostor, da ne bi ispalo da moli.
Prije tri dana našla sam svoje zimske deke spakirane u vreće.
Pitala sam: “Tko je ovo dirao?”
Selma je rekla: “Ja. Trebao nam je prostor u ormaru za dječju robu.”
Nisam vikala. Nisam plakala. Samo sam sjela na krevet i osjetila da me više nema nigdje u tom stanu. Ni u kuhinji, ni u hodniku, ni u ormaru.
Alen je poslije došao sam u sobu.
Sjeo je na rub kreveta i rekao: “Mama, izdržite još malo. Samo dok prodamo auto i zatvorimo dio duga.”
Pitala sam ga: “A kad si mislio meni to reći? Da postoji plan. Da postoji kraj.”
Slegnuo je ramenima. “Nisam htio da se sekiraš.”
Tu sam se prvi put nasmijala, onako od nemoći.
“Sine, ja se sekiram otkad si se rodio. To ti je majka.”
Jučer sam skuhala ručak i uhvatila sebe kako stojim pred vratima vlastite dnevne da provjerim smijem li ući jer mali spava na kauču. Na našem kauču koji je smetao.
Volim svog sina. Volim unuke toliko da bih za njih sve dala. Ali koliko još majka treba šutjeti da bi ostala dobra majka?
Je li sebično što samo želim opet piti kavu u tišini u svom stanu, bez osjećaja da sam višak?