Na dan mog vjenčanja pobjegla sam iz restorana: muž i njegova majka tražili su da zauvijek zaboravim sebe
“Lejla, nemoj sad praviti scenu pred svima.”
Mirzina majka je to izgovorila tiho, ali onim svojim glasom od kojeg mi se uvijek stegne želudac. Stajala sam ispred ogledala u maloj prostoriji iza sale restorana, u bijeloj haljini koja me stezala u prsima, dok mi je sestrična popravljala kosu drhtavim rukama. Vani je već svirala muzika. Čulo se kako gosti nazdravljaju. A ja sam gledala svoj odraz i prvi put iskreno pomislila: ja ovu ženu više ne prepoznajem.
Sve je počelo mnogo prije tog dana, iako sam dugo uvjeravala sebe da pretjerujem. Radila sam u jednoj firmi u Tuzli, u računovodstvu. Nisam imala ne znam kakvu plaću, ali sam svoj posao voljela. Imala sam red, odgovornost, osjećaj da nešto vrijedim. Kad su mi nakon četiri godine ponudili unapređenje i premještaj u Sarajevo, plakala sam od sreće u tramvaju. Doslovno plakala. To je bila prilika koju sam čekala godinama.
Kad sam to rekla Mirzi, samo je šutio.
“Pa reci nešto”, pitala sam ga.
On je slegnuo ramenima.
“Lijepo je to, Lejla, ali… znaš i sama da sad planiramo svadbu. Poslije djecu. Nije vrijeme za takve lomove.”
Taj njegov “ali” mi je tada zazvučao kao sitnica. Danas znam da je tu sve počelo pucati.
Nekoliko dana kasnije sjedili smo kod njegovih roditelja na ručku. Njegova majka Zdenka sipala je juhu i, kao usput, rekla:
“Čula sam za to Sarajevo. Ma pusti to, sine. Ženski posao je danas ovdje, sutra ondje. Obitelj je ono što ostaje.”
Ja sam spustila žlicu.
“To nije usputan posao. To je unapređenje.”
Zdenka se nasmijala onim tankim osmijehom koji nikad nije bio osmijeh.
“Dušo, sve je to lijepo dok ne dođu djeca. Poslije ćeš i sama vidjeti. Ne može žena i karijera i kuća i sve. Na kraju najviše ispašta brak.”
Mirza ništa. Gledao je u stolnjak.
Kasnije sam ga napala u autu.
“Zašto šutiš kad tvoja mati priča o mom životu kao da mene nema?”
Udario je dlanom po volanu.
“Zato što ne moramo od svega praviti rat! Oni misle dobro. I ja mislim da ti to sad ne treba. Šta fali ovom poslu ovdje?”
Šta fali? Fali to što sam godinama učila, radila prekovremeno, gutala nepravdu i čekala da me netko napokon vidi. Fali to što sam već počela osjećati da me svi guraju u isti kalup, a ja se u njemu gušim.
Ali popustila sam. I to je ono što me najviše boli. Nisam se izborila za sebe. Nazvala sam direktoricu i rekla da odbijam ponudu. Sjećam se njene tišine s druge strane.
“Jesi li sigurna, Lejla?”
Lagano sam rekla: “Jesam.”
Nisam bila.
Nakon toga se nešto u meni ugasilo. Na poslu su me i dalje poštovali, ali više nisam bila ista. Kod kuće sam slušala kako Zdenka govori da je sad “napokon pokazala da zna što su prioriteti”. Mirza je očekivao zahvalnost, kao da me spasio od nečega.
Počeo je govoriti: “Kad se vjenčamo, bit će sve lakše.”
Meni je bilo sve teže.
Malo po malo, počela sam sumnjati u svaku svoju odluku. Kad bih ostala duže na poslu, Mirza bi se namrštio.
“Opet kasniš. Mama je pitala hoćeš li ovako i kad budeš imala dijete.”
Njegova mama je bila u svemu. U zavjesama koje smo birali. U jelovniku za svadbu. U tome kad ću doći, šta ću obući, jesam li dovoljno nasmijana. A najgore je bilo što je Mirza sve to zvao brigom.
Tjedan prije vjenčanja slučajno sam čula razgovor u njihovoj kuhinji. Nisam trebala čuti, ali jesam.
Zdenka je rekla: “Samo ti nju smiri dok se uda. Poslije će već biti kako treba. Kad dođe dijete, zaboravit će ona i Sarajevo i ured i sve te gluposti.”
A Mirza… Mirza je odgovorio:
“Znam. Samo da prođe svadba bez komplikacija.”
Sjedila sam u hodniku i gledala u svoje cipele. Nisam plakala. Nisam ni disala kako treba. Samo sam osjećala neku hladnoću, onu kad ti tijelo prije tebe shvati da si u nevolji.
I onda taj dan. Bijela haljina. Šminka. Gosti. Harmonika. Miris pečenja i laka za kosu. Svi sretni. Svi govore: “Blistaš.”
A ja mrtva iznutra.
Zdenka je ušla u prostoriju i namjestila mi veo bez pitanja.
“Nemoj sad da mi nešto filozofiraš. Sve smo pripremili. Poslije ćeš mi biti zahvalna.”
Tad sam je pogledala ravno u oči.
“Vi ste meni već uzeli dovoljno.”
Zbunjeno je trepnula.
U tom trenutku ušao je i Mirza, nervozan, zategnut.
“Šta se dešava? Gosti čekaju.”
Ne znam odakle mi mirnoća, ali rekla sam sasvim tiho:
“Ja ne idem tamo.”
Prvo se nasmijao. Stvarno se nasmijao.
“Prestani, Lejla. Nije trenutak za dramu.”
“Nije drama. Odluka je.”
Lice mu se promijenilo u sekundi.
“Ti nisi normalna ako ovo uradiš. Znaš li šta će ljudi reći?”
E to je bilo to. Ne šta ja osjećam. Ne jesam li slomljena. Ne jesam li nesretna. Nego šta će ljudi reći.
Skinula sam veo, stavila ga na stol i osjetila kako mi ruke tresu, ali noge ne. Noge su bile sigurne. Uzela sam torbu koju sam još sinoć krišom spremila, za svaki slučaj, valjda jer sam negdje duboko već znala.
Sestrična Amina je stajala na vratima i gledala me u šoku.
“Ideš?” šapnula je.
“Idem.”
I otišla sam. Kroz zadnji izlaz restorana, dok je unutra svirala pjesma za mladenku. Ušla sam u taksi i rekla vozaču da me vozi na autobusni kolodvor. Tek tada sam se raspala. Plakala sam tako da nisam mogla uhvatiti zrak. Od tuge, od srama, od olakšanja. Od svega.
Nisam tog dana izgubila brak. Izgubila sam iluziju da će me netko drugi spasiti ako sama sebe stalno izdajem.
Još uvijek krpam život i ugled i onu staru Lejlu koju sam skoro sahranila zbog tuđeg mira. Ali prvi put nakon dugo vremena, kad se pogledam u ogledalo, znam tko me gleda.
Recite mi iskreno, jesam li trebala otići i ranije?
I koliko žena živi tuđi život samo zato što se boji jednog jedinog koraka?