Kad mi je rekao da “sve žene to prođu”, shvatila sam da sam u ovom braku ostala sama
“Opet dramatiziraš”, rekao je Marko bez da je digao glavu s mobitela, dok sam ja u kuhinji u tri ujutro nosila našu bebu na ramenu i pokušavala ne zaplakati zajedno s njom.
Lana je gorjela. Bila je mokra od znoja, obrazima crvena, a onaj njezin plač više nije bio običan plač od grčeva ili umora. Bio je tanak, promukao, kao da i ona više nema snage. Meni su se tresle ruke od nespavanja. Nisam pošteno spavala mjesecima. Ne ono “umorna sam”, nego ono kad stojiš nasred sobe i ne znaš jesi li krenula po pelenu, vodu ili si samo zaboravila kako se diše.
“Marko, molim te, ustani. Mislim da moramo na hitnu.”
Uzdanuhnuo je kao da ga gnjavim zbog gluposti.
“Ujutro radim od šest. Daj joj sirup i smiri se malo. Sve žene su kroz to prošle. Nisi jedina majka na svijetu.”
Te njegove riječi su me boljela više nego leđa, više nego šavovi koji su me vukli tjednima nakon poroda, više nego podočnjaci koje više nisam mogla sakriti ni puderom. Sve žene su prošle. A ja? Ja očito nisam bila žena nego neka pokvarena verzija koja ne može izdržati.
Nazvala sam njegovu majku jednom, prije nekih mjesec dana, kad sam imala osjećaj da ću se srušiti.
“Snaha, i ja sam podizala dvoje. Bez pelena koje same upijaju, bez tih vaših pomagala. Nemoj se razmaziti.”
Razmaziti. Dok nisam stigla oprati kosu pet dana. Dok sam jela hladan burek iznad sudopera jer nisam imala vremena ni sjesti. Dok sam se bojala ostati sama sa svojim mislima jer su postajale mračne, previše mračne.
Te noći nisam više čekala. Uzela sam Laninu knjižicu, dekicu, ključeve. Kad sam krenula prema vratima, Marko je napokon ustao.
“Dobro, idem i ja. Nemoj poslije reći da te nisam podržao.”
U autu je bilo tiho. Samo Lanino cviljenje i moj ubrzani dah. Držala sam je na prsima i šaptala joj: “Tu je mama, tu je mama”, iako se više nisam osjećala kao netko tko ikoga može zaštititi.
Na hitnoj su nas primili brzo čim su joj izmjerili temperaturu. 39,8. Sestra me pogledala onim kratkim, ozbiljnim pogledom koji ti sve kaže bez riječi. Tada sam prvi put te noći osjetila strah koji me presjekao do kostiju.
Marko je tad promijenio lice. Prišao mi je, stavio ruku na leđa i tiho rekao:
“Hej… dobro je. Tu smo.”
Skoro sam se raspala od te jedne rečenice. Od tog njegovog glasa kojeg nisam čula mjesecima. Kao da me netko nakon dugog vremena vidio.
Doktor je rekao da je jaka viroza, da smo došli na vrijeme, da će trebati pratiti stanje. Sjela sam na onu tvrdu plastičnu stolicu, a koljena su mi klecala. Marko je uzeo Lanu dok su joj spuštali temperaturu. Ljuljao ju je, ljubio u čelo, pitao me jesam li jela.
Jesam li jela. Zamalo sam se nasmijala od muke.
U tom trenutku sam stvarno, glupača, pomislila: evo ga, vratio se. Sad je shvatio. Sad je vidio koliko sam na rubu.
Kad smo se pred zoru vratili kući, Lana je napokon zaspala. Spustila sam je u krevetić kao da odlažem cijeli svoj život. Sjela sam na kauč i rekla:
“Marko, ja više ne mogu ovako. Trebaš mi. Noću, danju, nekad bilo kako. Ja sam iscrpljena. Meni nije dobro.”
Stajao je naslonjen na štok, umoran i mrzovoljan.
“Sad opet krećeš. Bio sam s tobom cijelu noć, je l’ tako? Što još hoćeš? Ne mogu ja ići na posao neispavan. Netko mora zarađivati.”
Osjetila sam kako mi lice utrne.
“A ja? Ja ne radim?”
“Nemoj molim te uspoređivati. Ti si doma s bebom. Kad ona spava, spavaj i ti.”
To je rekao. Stvarno je to rekao.
Pogledala sam ga i prvi put nisam osjetila ni potrebu da vičem. Samo neku hladnoću. Prazninu. Kao da je nešto u meni tiho puklo i više se ne može vratiti na mjesto.
“Kad ona spava? Marko, ona ne spava. Po sat vremena, po dvadeset minuta. Ja mjesecima ne spavam. Ja zaboravljam jesam li stavila vodu da prokuha. Ja stojim pod tušem i ne znam jesam li oprala kosu. Ja se bojim same sebe nekad.”
On je slegnuo ramenima.
“Pretjeruješ. Stvarno pretjeruješ.”
I tu sam shvatila najgore. Nije problem što je on umoran. Nije problem ni posao, ni novac, ni to što nemamo pomoć. Problem je što on vidi moje pucanje i svejedno bira da ga umanji. To nije nespretnost. To je odluka.
Tog jutra, dok je on spavao jer je ipak odlučio “odmoriti sat vremena prije posla”, ja sam sjedila kraj krevetića i gledala Lanu kako diše. U stanu je bio nered, sudoper pun, veš neprostrt, meni mlijeko procurilo po majici, glava mi je pucala. I nikad se nisam osjećala usamljenije.
Kasnije me nazvala moja mama, Smilja. Samo je rekla:
“Kćeri, po glasu ti čujem da nisi dobro. Hoćeš da dođem?”
Tu sam se slomila. Ne od neke velike tragedije. Nego od toga što me netko pitao kako sam i stvarno htio čuti odgovor.
Sad živim između dvije misli. Jedna me vuče da šutim, izdržim, sačuvam brak zbog djeteta, da ne budem ona koja je “odustala prerano”. A druga mi govori da brak u kojem moliš za osnovnu ljudsku podršku možda više i nije brak, nego samo adresa na kojoj patiš u tišini.
Ne znam tražim li još spas za nas ili samo skupljam snagu da priznam sebi da sam već dugo sama.
Recite mi iskreno… koliko puta žena treba puknuti da bi je muž napokon ozbiljno shvatio?
I ima li smisla čuvati obitelj ako u njoj nestaješ baš ti?