Otac od moje pokojne majke me molio da ga ne ostavim, a kod kuće me čekalo dijete koje bez mene nije moglo: još uvijek ne znam jesam li tog dana spasila sve ili izdala njega
“Ne buš me ti nikam vozila, jesi čula? Iz ove hiže idem samo na groblje!”
Vikao je tako jako da sam se stresla, a u isto vrijeme mi je mobitel u džepu uporno vibrirao. Znala sam tko zove i prije nego sam pogledala. Lara. Opet temperatura, opet panika, opet ja razapeta između dvije kuće i dva života koja su visjela o meni.
Stajala sam nasred njegove kuhinje u Zagorju, mokrih cipela od blata, s vrećicom lijekova u jednoj ruci i vrećom iz dućana u drugoj. Na štednjaku hladan lonac. U sudoperu dvije šalice, jedna još s tragom kave. A on, Stjepan, otac moje pokojne majke, tvrd kao kamen, naslonjen na stol i crven u licu od bijesa.
“Deda, barem da netko dolazi svaki dan…”
“Ne trebam nikoga. Nisam ja bedak ni invalid.”
Progutala sam knedlu. Htjela sam viknuti da jest sam, da zaboravlja tablete, da mu se ruke tresu dok reže kruh, da sam ga prošli tjedan našla kako usred dvorišta stoji u papučama po kiši jer je “samo išel pogledati kokoši”, iako kokoši više nema tri godine. Ali nisam. Samo sam zatvorila oči na sekundu.
Kod kuće me čekala Lara, moje dijete od jedanaest godina, blijeda i umorna od terapija. Nakon zadnje kontrole doktorica je rekla da ne smijemo popustiti ni dana. Ni s hranom, ni s lijekovima, ni s mirom. A mira nije bilo nigdje.
Moj muž Goran je pomagao koliko je mogao, ali radi u dvije smjene. Sve između padalo je na mene. Vožnje do bolnice, nalazi, kuhanje posebnih obroka, noći bez sna, pa onda trk u Zagorje da dedu od majke odvezem liječniku, očistim kuću, donesem drva, operem veš, provjerim tlak. I tako mjesecima.
Ljudi vole reći: “Pa to je obitelj.” Je, obitelj je. Ali tko pita koliko možeš prije nego pukneš?
Jedno jutro me nazvala susjeda Barica.
“Marina, dojdi brzo. Tvoj deda mi se ne javlja. Svjetlo gori od noći.”
Ne sjećam se kako sam vozila. Samo znam da su mi ruke klizile po volanu. Kad sam ušla, osjetila sam onaj težak zrak zatvorene kuće i nešto još gore — tišinu. Ležao je između kreveta i peći. Jedna papuča na nozi, druga pod stolcem. Oči otvorene, ali mutne.
“Deda!”
Pokušao je nešto reći, ali mu je samo izašao nekakav hrapav zvuk. Lijeva strana lica mu je visjela. Tad sam već znala.
Hitna, bolnica, hodnik, papir u ruci, Goranove poruke, Larin kašalj koji sam čula preko telefona dok mi je susjeda čuvala dijete. Sve mi se pomiješalo. Samo sam sjedila i gledala u vrata intenzivne.
Nakon moždanog, više ništa nije bilo isto. Ostao je živ, hvala Bogu, ali nije više mogao sam. Nije mogao do kupaonice bez pomoći. Zbunjivao se. Noću bi zvao moju majku, iako je umrla prije osam godina.
“Kata… Kata, di si?”
Kad sam to prvi put čula, izašla sam u bolnički hodnik i plakala kao malo dijete.
Doktor je bio jasan.
“Gospođo, njemu treba stalna skrb. Netko mora biti uz njega.”
“Ja imam bolesno dijete kod kuće”, rekla sam tiho.
On me samo pogledao onim umornim pogledom ljudi koji su takve rečenice čuli sto puta.
Moja tetka Vesna se tada prvi put javila nakon mjeseci.
“Kaj budeš ti njega u dom dala? Pa ljudi budu pričali.”
Okrenula sam se prema njoj kao opržena.
“A gdje si ti bila kad sam ga vozila na pretrage? Gdje si bila kad sam mu čistila iza peći i kupovala pelene? Gdje si bila kad je Lara povraćala cijelu noć, a ja ujutro jurila njemu?”
Šutjela je. Samo je stisnula usne. To me još više boljelo.
Najgori je bio razgovor s njim kad se malo oporavio.
Sjedila sam kraj kreveta, a on je gledao kroz prozor.
“Deda… ne možeš više sam doma.”
Nije me ni pogledao.
“Prodaj hižu, jel? To oćeš?”
“Nemoj to govoriti. Znaš da neću.”
“Onda me pusti doma. Tam bum i umrl.”
Tad sam pukla.
“A ja? Ja kaj? Da se rastrgam na tri dijela? Da gledam kako mi dijete slabi, a ti padaš po kući jer si tvrdoglav? Deda, ja više ne mogu… ne mogu.”
Zadnje riječi sam izgovorila kroz plač, ružno, slomljeno. Nisam zvučala kao dobra unuka. Zvučala sam kao žena pred zidom.
On je tek tad okrenuo glavu prema meni. Oči su mu bile pune suza, ali glas tvrd.
“Tvoja mati me ne bi dala.”
To me presjeklo. Doslovno me presjeklo.
Tri dana poslije potpisala sam papire za dom u Krapini. Ruka mi se tresla. Imala sam osjećaj kao da potpisujem izdaju. Kad smo ga vozili, šutio je cijelim putem. Samo je jednom, pred ulazom, rekao:
“Nemoj dugo čekati da dojdeš.”
Taj glas me prati i danas.
Sad ga obilazim redovito. Čist je, nahranjen, pod nadzorom. Lara je u međuvremenu malo bolje. I ja konačno spavam više od tri sata u komadu. Ali mir? Ne znam baš.
Jer svaki put kad krenem iz doma, on me pogleda onako sitno, staro, ranjeno, kao da još čeka da ga vratim na njegov prag u Zagorju.
A ja još uvijek ne znam postoji li ispravna odluka kad moraš birati između dvoje koje voliš najviše na svijetu.
Recite mi iskreno, biste li vi mogli drugačije?
Je li briga ljubav samo dok ne slomi i onoga tko brine?