Kad smo izabrali jedno ljeto za sebe, izgubila sam gotovo cijelu obitelj
“Znači, za more imate, a za moju kupaonicu nemate?” rekla je svekrva i spustila vilicu tako jako da je zazveckalo po stolu. Svi su zašutjeli. Čak je i mali Armin prestao gurati kruh u juhu i samo gledao u nas. Ja sam osjetila kako mi se dlanovi znoje, a muž Emir je stisnuo čeljust onako kako to radi kad pokušava ostati miran.
Bili smo kod nje na nedjeljnom ručku u Tuzli. Ona je iznijela sarmu, pečeno meso, salatu, sve kako treba, i onda je usred jela opet krenula o kupaonici. Pločice otpadaju, kada je stara, cijev curi. Sve je to bilo istina. Nije izmišljala. Ali isto tako je istina da smo Emir i ja tri godine odvajali po malo sa strane da jednom odemo na pravi obiteljski odmor. Ne vikend kod rodbine. Ne jedan dan na jezeru. Nego sedam dana na moru s našom djecom, da ne brojimo svaku kuglu sladoleda.
“Mama, rekli smo ti već da sad ne možemo”, rekao je Emir tiho.
“Ne možete?” nasmijala se, ali onako hladno. “A može se u Neum? Može se apartman? Može se novo kupaće za djecu?”
“Nije stvar u tome”, ubacila sam se, i odmah sam znala da nisam trebala.
Okrenula se prema meni kao da me jedva čekala.
“Nego u čemu je stvar, Lejla? Hajde ti meni objasni. Ja sam sama podigla ovog sina. Sve sam mu dala. I sad kad meni treba, vi idete da se brčkate. Lijepo. Baš lijepo.”
Osjetila sam kako mi lice gori. Emir me pogledao kratko, onim pogledom “pusti, molim te”, ali kasno. U meni se nešto skupilo zadnjih godina. Svaki put kad smo kupili djeci patike, a ona rekla da rasipamo. Svaki put kad je tražila da platimo drva, lijekove, majstora, a nikad nije pitala imamo li mi dovoljno.
“Nismo otišli pet godina nigdje”, rekla sam. “Djeca su porasla, stalno im nešto obećavamo pa odgađamo. I nama treba malo zraka.”
“Zraka?” ponovila je. “A ja da se kupam s lavorom, je li?”
Za stolom je nastao muk. Svekar je gledao u tanjur. Zaova Sanela je otpila sok i samo rekla: “Iskreno, da sam na maminom mjestu, i mene bi ovo zaboljelo.”
To je bilo to. Kao da je netko dao znak.
Odjednom su svi imali mišljenje. Da smo sebični. Da današnja omladina misli samo na uživanje. Da roditeljima treba vratiti kad ostare. Da je sramota da žena u tim godinama nema uređenu kupaonicu dok se mi slikamo na plaži.
Emir je tad ustao.
“Dosta”, rekao je. “Niko ne kaže da nećemo pomoći. Samo ne sad i ne sve. Nismo banka.”
Kad je to izgovorio, svekrva je problijedjela.
“Ako sam ja tebi teret, sine, nemoj više ni dolaziti.”
Mislila sam da to govori u ljutnji. Da će proći dva, tri dana, pa će se ohladiti. Nije.
Otišli smo na more u Makarsku, ali ništa nije bilo kako sam zamišljala. Djeca jesu bila sretna, trčala su po plićaku, pravila kule od pijeska, tražila da ih slikamo. Ja sam se smiješila radi njih, a svaku večer krišom gledala mobitel. Nije se javljala. Nije odgovarala ni na Emirine poruke. Onda smo shvatili da nas je blokirala.
Kad smo se vratili, stvari su postale još gore. Sanela nam se više nije javljala. Emirin amidža Mensur rekao mu je preko telefona: “Majka ti plače svaki dan zbog vas. Neka te bude stid.” Čak je i njegova sestrična Merima napisala na Facebooku nešto o “djeci koja zaborave ko ih je hranio”. Nije nas imenovala, ali svi su znali.
Najviše me boljelo što je priča ispala kao da smo mi ostavili staricu bez ičega. A nije bilo tako. Svekrva ima svoju mirovinu. Živi u svom stanu. Emir joj je godinama pomagao koliko je mogao. Nekad 100 maraka, nekad 200 eura, ovisi kako kad. Samo nikad nije bilo dovoljno. Kad jednom kažeš “sad ne mogu”, odjednom si najgori.
Pokušala sam ja spustiti loptu. Otišla sam joj jednog popodneva s kolačem. Otvorila mi je vrata samo toliko da me vidi.
“Došla sam da pričamo”, rekla sam.
“Nemamo mi više šta pričati. Ti si njega okrenula protiv njegove krvi.”
“Nisam. Samo pokušavamo živjeti.”
“Živite onda bez nas.” I zatvorila je vrata.
Taj zvuk me proganja i danas.
Emir se nakon toga promijenio. Šuti više nego prije. Sjedi navečer na balkonu i puši iako je prestao bio. Jednom sam ga pitala nedostaje li mu majka. Samo je klimnuo glavom i rekao: “Nedostaje mi ona stara. Ova sad kao da jedva čeka da me kazni.”
I mene izjeda krivnja, neću lagati. Nekad se pitam jesmo li trebali odustati od mora. Renovirati tu kupaonicu, pregristi i šutjeti, pa možda sačuvati mir. Ali onda se sjetim naše djece kako prvi put skaču preko valova i viču od sreće, i sjetim se koliko smo se Emir i ja godina lomili da svima budemo dobri, a sebi zadnji.
Koliko dugo dijete ostaje dužno roditelju? I ima li uopće pravo jednom reći: sad biram svoju obitelj, bez da ga svi proglase nezahvalnim?