Kad mi je brat zatvorio vrata pred nosom, a ja shvatila da ga možda već gubim

“Odlazi, Nina. Nisam te zvao.” To su bile prve riječi koje mi je moj brat Amar rekao dok sam jednom rukom držala kesu s burekom, a drugom lupala po njegovim vratima kao budala iz sapunice. Kunem vam se, u haustoru je bilo hladnije nego u njegovom glasu. A nekad je taj isti Amar bio čovjek koji bi u 2 ujutro zvao pola raje da “idemo samo na jednu”, pa se vratimo ujutro ko pregaženi. 😅

Stala sam, zbunjena, i rekla: “Amare, samo sam ti donijela da jedeš. Mama me smorila, rekla je da nisi tri dana izašao.”
On kroz vrata: “Nek vas više ne zanima gdje sam i šta radim. Dobro sam.”
Dobro sam. Ma daj, bolan. To “dobro sam” kod nas znači ili si pred pucanjem ili si već pukao, samo još niko nije službeno objavio.

Zadnjih par mjeseci kao da mi je brat nestao, a tijelo mu ostalo tu negdje u gradu. Ne javlja se. Ne dolazi na nedjeljni ručak. Ne diže mami slušalicu, a to vam je kod nas ravno državnom udaru. Mama Vera plače nad šporetom i govori: “Nije moje dijete ovako šutjelo ni kad je pao razred.” Tata Zoran šuti i mršti se, ono njegovo klasično: “Pusti ga, proći će ga.” A mene to “proći će ga” ubija. Šta ako ne prođe?

Prije je Amar bio najglasniji u prostoriji. Svadbe, krizme, rođendani, ma on prvi zapjeva, prvi se posvađa s konobarom oko računa, prvi grli sve redom. Sad spusti roletne, isključi mobitel i ne da nikome blizu. Komšinica Azra mi je neki dan šapnula na ulazu: “Viđam ga samo navečer, izađe do trafike, kupi cigare i vrati se ko sjena.” Sjela sam u auto i plakala k’o kišna godina. Kako neko može tako izblijediti pred tobom, a ti ništa ne možeš?

Najgore je što sam pokušala sve. Pisala sam mu: “Ajde na kafu, neću ništa pitati.” Ništa. Poslala sam mu sliku našeg starog psa Ringa kad je ukrao ćevap sa stola. Ništa. Zvala ga deset puta. Ništa. Onda sam jedan dan jednostavno otišla kod njega.

Kad je napokon otvorio vrata, jedva sam ga prepoznala. Ne zato što je bio neuredan, nego zato što mu je pogled bio… prazan. Kao da stoji tu, a nema ga. Stan zamračen, zrak težak, sudovi u sudoperu, zavjese navučene usred bijela dana. Rekla sam tiho: “Brate, prepala sam se.”
On se naslonio na štok i samo rekao: “Zašto ne možete svi jednostavno da me pustite na miru?”

E tu me presjeklo. Jer nisam došla da ga napadam. Došla sam da ga spasim. Ili sam barem ja to tako sebi objasnila. A onda me opalilo pitanje koje me od tada ne pušta: spašavam li ja njega ili sebe od osjećaja krivnje?

Rekla sam mu: “Ne mogu te pustiti kad gledam kako nestaješ.”
On se nasmijao, ali ono kiselo, bez duše: “Možda baš zbog toga i nestajem. Svi me gledate, svi nešto hoćete, svi znate šta je najbolje za mene.”
Ja već na rubu suza: “Pa šta hoćeš da radim? Da gledam i šutim?”
A on: “Da. Bar jednom to.”

Ljudi moji, ta rečenica me sastavila sa zidom. Ja, koja sam uvijek bila ona što popravlja, gura, zove, rješava, odjednom sam ispala uljez. Ko da sam mu provalila u nešto sveto, iako sam samo htjela da ne bude sam. Ili možda baš to ljudi nekad najviše mrze — kad im diraš samoću, iako ih ta ista samoća jede.

Kad sam došla kući, mama odmah s vrata: “Jesi ga vidjela? Je li jeo? Kako izgleda?” Kao rafal pitanja. Ja sjednem za stol i kažem: “Ne znam više pomažemo li mu ili ga gušimo.” Mama se rasplakala. Tata je samo promrmljao: “Muško je, izborit će se.” E, to mi je diglo tlak na 300. Rekla sam mu: “Nije on frižider pa da ga samo pustiš da radi dok ne crkne!” Znam, ružno, ali pukla sam.

Te noći nisam spavala. Gledala sam našu staru porodičnu sliku s mora u Neumu. Amar drži lubenicu, ja imam one grozne šnalice u kosi, mama se smije, tata peče kao paprika. I mislim se: gdje ode čovjek koji je tad bio? Je li još negdje unutra i čeka da ga neko izvuče, ili bi ga baš to izvlačenje gurnulo još dublje?

Sutradan mi je stigla njegova poruka. Samo jedna rečenica: “Nemoj više dolaziti nenajavljeno.” Ni “kako si”, ni “hvala za burek”, ništa. Samo to. Gledala sam ekran pet minuta kao tele u šarena vrata. Htjela sam mu odgovoriti svašta. Htjela sam otići opet. Htjela sam nazvati nekoga, bilo koga. A onda nisam napravila ništa.

I evo me sad ovdje, pišem ovo jer me izjeda. Ako se boriš za nekoga koga voliš, u kojem trenutku postaneš naporan, nametljiv, previše? A ako odustaneš, jesi li ga zapravo ostavio da tone sam?

Ne znam više gdje je granica između ljubavi i gušenja. Biste li vi pokucali opet… ili biste se povukli?