Pobjegla sam usred noći s dvoje djece, a najviše me slomilo ono što su mi rekle majka i sestra
“Mama, je l’ tata opet ljut?” pitao me Luka dok sam jednom rukom držala kvaku kupaonice, a drugom pritiskala ručnik na usnu da djeca ne vide krv. U hodniku je još odzvanjao tresak. Emir je maloprije prevrnuo stolicu i razbio tanjur o zid jer je večera bila hladna. Lejla je stajala bosa, u pidžami sa zečićima, i samo šutjela. To njeno šutanje me te noći prelomilo.
Nije to bio prvi put. Ali bio je prvi put da me udario pred oboje djece tako da je Luka vrisnuo i stao između nas. Moj sin od devet godina. Dijete. I Emir je njemu viknuo: “Skloni se dok te nisam naučio pameti.”
Tad mi je nešto puklo u prsima.
Nisam više ni plakala. Samo sam rekla djeci: “Obujte se. Odmah.” Glas mi je bio čudan, kao da nije moj. Ruke su mi se tresle dok sam u jednu sportsku torbu trpala dvije majice, dječje dokumente, inhalator za Lejlu i punjač. Zaboravila sam četkice za zube. Zaboravila sam pola života u tom stanu. Ali nisam zaboravila njih dvoje.
Emir je izašao na balkon zapaliti cigaretu. To nam je bio jedini prozor.
Spustili smo se niz stepenice bez riječi. Luka je nosio Lejlino malo srce od pliša jer je plakala da ga ne ostavimo. Kad smo sjeli u auto, nisam odmah mogla upaliti. Ruke su mi klizile s volana. U retrovizoru sam vidjela svoje lice, natečeno, i Lejline velike oči.
“Mama, hoće li nas tata naći?”
“Neće večeras”, slagala sam.
Prvo sam otišla kod majke u Kiseljak. Cijelim putem sam sebi ponavljala da je to majka, da će otvoriti vrata, zagrliti me, reći: dosta je. Sestra Mirela je već bila kod nje, naravno. Kod njih se sve zna prije nego što stigneš reći.
Kad me majka vidjela, samo je spustila pogled na moju usnu i rekla: “Jao, Merima, šta si sad napravila?”
Ta rečenica me ošamarila više od Emirine ruke.
Ušla sam, djeca su sjela na kauč, a ja sam rekla: “Mama, moram ostati par dana. Samo dok se ne snađem.”
Mirela je prekrižila ruke. “Nemoj odmah dramatizirati. Muškarci planu. I Ivo je znao lupiti vratima pa šta sad?”
“Lupiti vratima?” gledala sam je kao strankinju. “Emir me udario pred djecom. Luki je prijetio.”
Majka je uzdahnula onako teško, kao da sam joj donijela sram na prag. “Ne valja to, kćeri, ali imaš dvoje djece. Gdje ćeš sama? Ljudi će svašta pričati. Vrati se, smirite se, popravite to među sobom.”
Sjećam se da je Luka tad podigao glavu. Dijete je sve razumjelo. Sve.
“Neno”, rekao je tiho mojoj majci, “ja neću nazad.”
Ona je šutjela par sekundi, pa rekla: “Ma dijete je uznemireno. Proći će to.”
Proći će to.
Kao temperatura. Kao loš dan. Kao modrica.
Osjetila sam da mi se želudac okreće. Nisam mogla vjerovati da žena koja me rodila više brine o tome šta će reći susjedi nego o tome hoće li joj unuci odrastati u strahu. Mirela je onda dodala ono najgore:
“Ako odeš u policiju ili u kakvu sigurnu kuću, završit ćeš obilježena. Poslije nema nazad. Razmisli malo, Merima. Nemoj praviti cirkus od obitelji.”
Cirkus.
Pogledala sam Lejlu. Zaspala je sjedeći, naslonjena na naslon kauča, još u pidžami. Na obrazu joj se osušila suza. Luka je stiskao onog plišanog medu kao da mu život ovisi o tome.
I tad sam znala. Ako ostanem tu, one će me do jutra slomiti. Ne iz zloće možda, nego iz onog našeg balkanskog “šuti, trpi, nek se kuća ne raspadne”. A kuća se već raspala. Samo to one nisu htjele vidjeti.
Ustala sam i rekla: “Hvala vam. Ali ja svoju djecu ne vraćam tamo.”
Majka se naljutila. “Ako sad izađeš na ta vrata, nemoj poslije govoriti da nemaš obitelj.”
To me zaboljelo. Baš zaboljelo. Ali ne kao prije. Nekako čisto. Kao rez nakon kojeg napokon znaš gdje je rana.
U tri ujutro sjedila sam u autu ispred benzinske i tražila broj centra za socijalni rad. Jedna žena me spojila sa sigurnim domom. Glas joj je bio smiren. Prvi smiren glas te noći.
Rekla je: “Dođite. Niste sami.”
Kad smo stigli, otvorila nam je žena po imenu Sanela. Nije postavljala glupa pitanja. Nije me pitala jesam li ga izazvala, jesam li pokušala biti mirnija, jesam li mislila na djecu prije nego što sam “napravila problem”. Samo je uzela torbu iz moje ruke i rekla: “Prvo ćete se odmoriti.”
U toj maloj sobi s dva kreveta i jednim ormarom prvi put nakon godina nisam slušala hoće li ključ okrenuti u bravi na onaj njegov nervozni način. Luka je zaspao obučen. Lejla mi je stavila ruku oko vrata i prošaptala: “Mama, ovdje tata ne viče.”
Tad sam se raspala. Tiho, da ih ne probudim.
Kasnije je bilo svega. Policija, izjave, sud, Emirine poruke da sam mu uništila život, majčine uvrijeđene šutnje, Mireline poruke da sam tvrdoglava i da djeca trebaju oca. Kao da je svaki otac automatski sigurnost. Kao da krv daje pravo na strah.
Prekinula sam kontakt s njima. Ne iz hira. Nego da preživim. Nego da moja djeca imaju bar jednu odraslu osobu koja ih neće gurati natrag u vatru samo da se dim ne vidi vani.
Danas još učim kako živjeti bez stalnog grča u trbuhu. Luka se više ne trza na lupanje vratima. Lejla opet spava cijelu noć. A ja… ja prvi put ne učim djecu da šute, nego da prepoznaju kad nešto nije ljubav.
Recite mi, kako majka može tražiti od kćeri da se vrati tamo gdje se boji za život? I gdje uopće prestaje obitelj, a počinje izdaja?