Preselili smo u zagorsku kuću po mir, a dobili rodbinu na vratima svaki vikend: Jednog dana sam rekla dosta i cijela obitelj se okrenula protiv mene
“Opet su tu.”
Spustila sam krpu na sudoper i pogledala kroz prozor. Na dvorište je već skretao sivi Golf mog zaova Željka, a iza njega kombi od njegovog brata Damira. Djeca su iskakala van prije nego je auto stao. Netko je već otvarao gepek i vadio vrećice, gajbu soka i prijenosni roštilj, kao da dolaze na unaprijed dogovoren vikend. A nitko nas nije ni nazvao.
Okrenula sam se prema mužu.
“Nemoj mi reći da nisi znao.”
Stjepan je sjedio za stolom, gledao u mobitel i pravio se miran.
“Ma svratit će malo. Obitelj je to, Ivana.”
Malo. Kod nas to “malo” nikad nije bilo malo.
Preselili smo iz Zagreba u malo mjesto kraj Krapine prije godinu i pol. Prodali stan na Trešnjevci, digli još kredit i kupili stariju kuću s voćnjakom. Htjela sam tišinu. Jutro bez tramvaja pod prozorom. Kavu na terasi. Malo zemlje, malo mira, malo nas dvoje bez grada koji te stalno melje.
Prvih mjesec dana stvarno je bilo tako. Budili su nas pijetlovi, ne sirene. Navečer bi se čulo samo zrikavce i nekad lavež iz susjedstva. Mislila sam, evo ga, to je to. Kasno smo došli do ovoga, ali jesmo.
Onda je krenulo.
Prvo Stjepanova sestra Jasna s mužem. “Samo da vidimo kako ste se smjestili.” Onda njegov bratić Mladen. Onda moja sestrična Snježana s djecom, pa još jedni, pa treći. U početku mi nije smetalo. Ljudi su znatiželjni, nova kuća, dvorište, roštilj, priroda. Normalno.
Ali poslije više nije bilo normalno.
Dolazili su subotom u deset ujutro i ostajali do mraka. Nekad i prespavali. Otvarali hladnjak bez pitanja. Govorili: “Ma ti si doma, tebi je lakše.” Djeca su trčala po kući blatnjava. Odrasli bi sjedili pod brajdom, jeli, pili, smijali se. A ja? Ja sam cijeli dan nosila tanjure, rezala luk, prala čaše, mijenjala posteljinu, skupljala boce, ribala WC.
Jednom sam nakon njihovog odlaska ušla u kupaonicu i samo stala. Blato po pločicama. Ručnik na podu. Pasta za zube razmazana po umivaoniku. U kuhinji lonac zagoren, tri masne tave i mrvice posvuda.
Sjela sam na zatvorenu školjku i počela plakati. Tiho, da me Stjepan ne čuje.
Ali čuo me.
Stao je na vrata i rekao:
“Pa dobro, nije smak svijeta. Počistit ćemo.”
“Mi?” pitala sam ga i nasmijala se onako jadno. “Kad si ti zadnji put ribao iza tvojih?”
Šutio je par sekundi.
“Ne dramatiziraj.”
Ta rečenica me presjekla više od ičega. Ne dramatiziraj. Kao da nisam tri sata stajala kraj štednjaka. Kao da nisam mijenjala planove svaki put kad se nekome digne da dođe “malo na zrak”.
Počela sam unaprijed osjećati nervozu čim bi došao petak. Nisam više voljela svoju kuću. Kad bih čula auto na cesti, srce bi mi skočilo. Gledala sam jesu li zavjese navučene, jesam li stigla oprati kosu, imamo li išta u frižideru. U vlastitom domu osjećala sam se kao loša domaćica koja stalno kasni za tuđim očekivanjima.
Najgore je bilo za Veliku Gospu. Došlo ih je jedanaest. Jedanaest ljudi. Bez najave, osim poruke od Jasne: “Blizu smo pa navratimo.” Blizu smo. Kao da smo kafić uz cestu.
Taj dan sam imala temperaturu. Glava mi je pucala. Rekla sam Stjepanu:
“Molim te, reci im da danas ne možemo. Samo danas.”
On je slegnuo ramenima.
“Glupo mi je sad ih vraćati.”
Kad su ušli, Jasna me pogledala i rekla:
“Joj, jesi blijeda. Daj skuhaj kavu, sjest ćemo vani, tamo je ljepše.”
Ne znam što se tad u meni slomilo, ali slomilo se.
Spustila sam šalicu koju sam držala tako jako da mi je ruka drhtala.
“Neću skuhati kavu.”
Nastala je ona teška tišina kad svi odjednom stanu disati.
Jasna se nasmijala, misleći valjda da se šalim.
“Ajde, nemoj zezati.”
“Ne zezam se”, rekla sam. “Dosta mi je. Ne možete više dolaziti bez najave. Ovo nije vikendica za obitelj. Ovo je naša kuća. Ako želite doći, nazovete. Pitate. Pričekate da vam potvrdimo. Ako kažemo ne, onda je ne.”
Damir je prvi planuo.
“Auu, pa dobro. Nisam znao da treba rezervacija kod rodbine.”
“Treba poštovanje”, rekla sam.
Stjepan je sjedio za stolom, blijed kao zid. Čekala sam da nešto kaže. Bilo što. Da stane uz mene, da ublaži, da objasni. On je samo promrmljao:
“Ivana je malo pod stresom.”
Malo pod stresom.
Tad sam se okrenula prema njemu.
“Nisam malo pod stresom. Umorna sam, ljuta sam i dosta mi je da glumim servis svima vama dok ti šutiš jer ti je neugodno biti grub. Meni je postalo neugodno živjeti ovdje.”
Jasna je skupila usne.
“Ako ti je moja obitelj toliki teret, to si trebala reći prije.”
“Govorim mjesecima”, rekla sam. “Samo me nitko ne sluša.”
Otišli su uvrijeđeni. Čula sam na dvorištu kako Damir govori da sam se “pogospodila” otkad sam došla na selo. Kasnije je Stjepanova teta nazvala njega i rekla da sam hladna, da nemam domaćinskog srca, da se u Zagorju gost uvijek prima.
A ja baš mislim da se gost prima kad je gost. Kad dođe s poštovanjem. Kad zna da netko u toj kući možda odmara, radi, ima temperaturu, nema novca, nema snage. Nije gost onaj tko ti ulazi kao da mu pripadaš.
Te večeri sam Stjepanu rekla:
“Ili ćemo postaviti pravila zajedno, ili ću ih postaviti sama. Ali ovako više neću.”
Prvi put me pogledao kako treba. Dugo. Bez izvlačenja.
Nije mi odmah rekao da sam u pravu. To bi bilo prejednostavno. Samo je tiho pitao:
“Jesi li stvarno toliko nesretna?”
Tada sam zaplakala jače nego onaj put u kupaonici.
“Jesam. U kući za koju otplaćujem kredit osjećam se kao spremačica na tuđem derneku.”
Od tada više nitko ne dolazi bez dogovora. Neki su se udaljili. Jasna se javlja hladno. Damir skoro nikako. Po selu sam čula i par komentara, ono usput, da sam fina gospođa iz grada. Neka pričaju.
Prvi vikend kad nitko nije došao sjedila sam na terasi, slušala kišu po limu i prvi put nakon dugo vremena osjetila da sam kod kuće.
Jesam li stvarno tražila previše time što sam htjela mir u vlastitoj kući?
Gdje je granica između gostoprimstva i toga da te svi polako pregaze, a ti šutiš da ne ispadneš loš čovjek?