Brat mi je dok sam ocu mijenjala pelene iza leđa uzeo kuću u kojoj sam odrasla
“Šta si mu opet potpisao, Zorane?” viknula sam s vrata, još u jakni, s vrećicom lijekova u ruci. Otac je sjedio za stolom u potkošulji, zbunjen, a pred njim neka fascikla i kemijska. Ruka mu se tresla. Zoran je samo lagano zatvorio papire i rekao: “Smiri se, Mirela, prepadaš čovjeka.”
Prepadaš čovjeka. Mene je tad nešto presjeklo. Jer taj “čovjek” je bio naš otac Stjepan, koji je prije tri dana mene pitao gdje mu je pokojna žena, iako je mama Kata umrla prije sedam godina. Čovjek koji je znao noću izaći u dvorište u papučama i tražiti krave koje nemamo od 2002. godine.
Ja sam bila ta koja ga je kupala kad se upiški. Ja sam bila ta koja ga vodi neurologu u Osijek, pa doktorici opće prakse, pa u ljekarnu, pa opet kući kad putem zaboravi gdje živi. Radim pola smjene u trgovini i ostatak dana trčim oko njega. Ne kukam. To mi je otac. Ali boli kad vidiš da netko čeka tuđu slabost kao svoju priliku.
Zoran živi u Zagrebu. Dođe svaka dva-tri tjedna, nekad ni tad. Donese voće, kavu, potapša oca po ramenu i glumi brižnog sina pred susjedima.
“Eto, sestra je tu, ali i ja pomažem koliko mogu”, znao bi reći ispred kuće, dovoljno glasno da ga čuje teta Ankica preko plota.
A ja unutra perem posteljinu i grizem se za jezik.
Otac je nekad bio strog, ali pravedan. Kuću je sam zidao. Ciglu po ciglu. Govorio je: “Ovo ostaje vama oboma, da se ne svađate kad mene ne bude.” To mi je odzvanjalo u glavi svaki put kad bih Zorana vidjela kako naginje glavu prema ocu i tihim glasom mu nešto objašnjava, kao djetetu.
Jednog popodneva sam ih zatekla u dnevnoj sobi.
“Tata, samo ti ovdje potpiši, to je da Mirela može dizati tvoju mirovinu”, govorio je Zoran.
“Ja već dižem mirovinu uz punomoć”, rekla sam.
On se trgnuo, nasmijao onim tankim, lažnim osmijehom.
“Pa dobro, objašnjavam čovjeku. Što odmah skačeš?”
Otac je gledao čas mene, čas njega. Oči mutne, umorne.
“Mirela, je l’ ovaj tvoj muž opet došao po drva?” pitao me odjednom.
Nisam udana. Nikad nisam ni bila. Samo sam sjela na stolicu i osjetila kako me sram i tuga guše u isto vrijeme.
Počele su priče po selu. Da ja hoću sve za sebe. Da ne dam bratu ocu prići. Da sam nervozna, iscrpljena, pa valjda i nepravedna. Ljudi vole pola istine, to im je najukusnije. A Zoran je to znao. Bio je šarmantan kad hoće.
Onda je došao najgori dan.
Zvala me susjeda Fikreta, koja radi u općini.
“Mirela… ne znam trebam li se petljati, ali vidjela sam tvog oca danas u gradu. Bio je s Zoranom i nekom ženom iz bilježničkog ureda.”
Noge su mi se odsjekle. Otac taj dan meni nije znao reći ni koji je mjesec. Ujutro je tvrdio da mora ići po Katu na autobusni kolodvor.
Kad su se vratili, čekala sam ih u dvorištu.
“Gdje ste bili?” pitala sam.
Zoran je otključavao auto i nije me ni pogledao.
“Rješavali smo ono što je tata odavno htio.”
“Šta ste rješavali?”
Otac je stajao kraj kapije, izgubljen.
“Idemo kući?” pitao je tiho. “Hoće li mama praviti večeru?”
Ja sam tad počela vikati. Ne znam ni šta sve. Da je lopov. Da je jadnik. Da koristi bolesnog čovjeka. Zoran je prišao bliže i procijedio kroz zube:
“Ti si ovdje godinama jer nemaš svoj život, nemoj glumiti sveticu. Netko je morao misliti unaprijed.”
To me više zaboljelo nego sve drugo. Ne zato što je istina. Nije. Nego zato što me gledao kao teret, a ne kao sestru koja drži cijelu kuću na leđima.
Nekoliko dana kasnije saznala sam sve. Nova javnobilježnička izjava. Stanbeni prostor, dvorište, pomoćne zgrade, komad zemlje iza kuće, čak i štednja koju je otac imao od prodaje oranice — sve na Zorana. Meni ništa. Ni pravo stanovanja. Ni zaštita. Ni riječ.
Otišla sam kod odvjetnika u Našice s fasciklom punom nalaza, otpusnih pisama, terapija. Gurao je naočale na nos i šutio dok je listao.
“Može se pokušati osporiti zbog očevog zdravstvenog stanja”, rekao je. “Ali znate i sami kako to ide. Traje. Košta. I nije sigurno.”
Košta. Ta riječ me dotukla. Već sam dugovala za drva, za pelene, za privatni pregled koji smo morali platiti jer se na termin čekalo predugo. Zoran, naravno, za to nije imao vremena ni novca. Ali za bilježnika je imao.
Te noći sam ocu mijenjala pidžamu jer je prosuo čaj po sebi. Gledao me kao strankinju.
“Vi ste dobra žena”, rekao je. “Moja kćer isto zna biti takva.”
Okrenula sam glavu da ne vidi kako plačem.
Kad je Zoran sljedeći put došao, nisam vikala. Samo sam mu otvorila vrata i rekla:
“Uzmi papire, kuću, zidove, sve što si oteo. Ali znaj jednu stvar — ja sam bila tu kad nije znao kako se zove, kad je vikao noću, kad je padao u kupaonici. To ne možeš prepisati na sebe.”
Zastao je samo na sekundu. Valjda ga je ipak negdje pecnulo. Ili sam si to samo umislila, ne znam.
Danas još živim u toj kući, ali kao podstanar u vlastitom djetinjstvu. Svaki ćošak me podsjeća na mamu, na oca kakav je bio, na nas prije nego što nas je bolest ogolila do kostiju.
Najviše me ne boli ni imovina. Boli me što je brat čekao da otac zaboravi tko sam, da bi on odlučio što meni pripada.
Recite mi, je li krv stvarno krv ako te proda kad si najranjiviji? I biste li se vi borili do kraja, ili pustili sve da ne izgubite i ono malo duše što je ostalo?