Kći mi je vikala da u kuću dovodim prevaranta, a ja sam prvi put nakon godina samoće pomislila da opet mogu nekome pripadati
“Mama, jesi li ti normalna?” viknula je moja kći Ena čim je ušla u kuhinju i bacila fascikl na stol tako jako da mi se šalica s kavom prolila po stolnjaku. “Ti bi tog čovjeka dovela u svoj stan? Poslije svega?”
Ruke su mi se odsjekle. Samo sam gledala u smeđu mrlju kako se širi po bijelom platnu koje sam čuvala još od svog pokojnog muža. A preko puta mene stajala je moja kći, crvena u licu, zadihana, kao da je trčala cijelim stubištem.
“Ena, smiri se prvo”, rekla sam tiho.
“Neću da se smirim! Ti mene praviš ludom mjesecima. Kažeš, dobar je, pažljiv je, nosi ti vrećice s placa, vodi te doktoru. A znaš li ti tko je on?”
Znala sam što će izvući. Znala sam i prije nego što je otvorila fascikl.
Mirza mi je rekao. Nije skrivao. Rekao je jedne večeri dok smo sjedili na klupi kraj zgrade, s kiflama iz pekare u krilu i suncem koje je padalo iza nebodera.
“Jesam, bio sam u zatvoru”, rekao je i nije me pogledao. “Prije deset godina. Glupost, pohlepa, loše društvo… Kako god da kažem, zvuči jadno. Kriv sam bio. Odležao sam svoje.”
Šutjela sam tada dugo. Čula sam djecu kako igraju loptu ispred ulaza, osjetila miris pečenih paprika iz nečijeg stana, i samo gledala u njegove šake. Bile su grube, radničke, ispucale. Nisu ličile na ruke nekog velikog gospodina koji je varao ljude. Više na ruke čovjeka koji je puno toga izgubio.
“Zašto mi sad to govoriš?” pitala sam.
“Zato što mi je stalo da znaš od koga bježiš ako odlučiš pobjeći.”
Nisam pobjegla.
Nakon što je moj Stjepan umro, živjela sam sama sedam godina. Sedam dugih, tihih godina. Ujutro bih skuhala kavu samo za jednu osobu. Ručak za jednu osobu. Navečer televizor radi, a stan šuti. Čovjek se navikne, kažu. Ma navikne se tijelo. Duša baš i ne.
Mirzu sam upoznala u domu zdravlja. Pomogao mi je oko uputnice jer nisam vidjela dobro sitna slova bez naočala. Poslije me sreo na pijaci, pa kod ljekarne, pa me jednom pitao mogu li popiti kavu s njim. U mojim godinama i to pitanje zazvuči kao čudo.
Počeli smo se viđati. Donosio mi je mandarine, zamijenio slavinu u kupatilu, jednom mi je skuhao grah jer sam imala temperaturu. Sjedio je kraj kreveta i rekao: “Nemoj se praviti jaka, Vesna. Nemaš više kome dokazivati.”
Tad sam se rasplakala kao dijete. Ne zbog bolesti. Zbog toga što me netko vidio.
Ena to nije mogla podnijeti od početka. “Meni je sve to prebrzo”, govorila je. “Mama, ljudi ne rade toliko ni za rođenu familiju, a kamoli za ženu koju znaju par mjeseci.”
A onda je saznala za njegovu prošlost. Ne znam kako. Vjerojatno preko nekoga iz općine, preko interneta, preko poznanika. Danas sve ispliva.
Iz fascikla je izvukla papire i gurala ih prema meni.
“Evo. Osuđivan za prijevaru, krivotvorenje, financijske malverzacije. Više puta. Mama, pa on je profesionalac. Takvi ne prestaju. Samo postanu pametniji.”
Osjetila sam sram, bijes, i neki inat koji mi nije bio svojstven.
“Odradio je kaznu”, rekla sam. “Nije ubio nikoga. Ima pravo na život.”
“Ima pravo na život, ali nema pravo na tvoj stan!”
To me presjeklo.
“Ti stvarno misliš da sam toliko glupa?”
Ena je spustila glas, ali to je bilo gore od vike.
“Mislim da si usamljena. A usamljeni ljudi najlakše povjeruju kad im netko donese burek i pita jesu li popili tabletu.”
Nisam joj odmah odgovorila. Jer me pogodila tamo gdje najviše boli.
Istina je, razmišljala sam da Mirza useli. Čak sam u glavi otišla i korak dalje. Brak. Ne zbog haljine i potpisa, nego zbog toga da znam da nisam sama kad padnem, kad mi pozli, kad me uhvati noć i strah. Strašno je to priznati, ali starost nije samo bolest. Starost je kad ti treba živa riječ u stanu.
Te večeri sam nazvala Mirzu i rekla mu da dođe.
Sjedili smo sva troje u dnevnoj sobi. Ena ukočena, prekriženih ruku. Mirza miran, čak previše miran.
“Kaži joj”, rekla sam mu.
Pogledao je Enu pa mene.
“Jesam pogriješio. I platio sam. Danas radim sitne poslove, živim kao podstanar i nemam ništa osim obraza koji pokušavam sastaviti.”
Ena se nasmijala kratko, hladno.
“Obraz? A koliko žena si već ovako obilazio?”
Mirza je zašutio. To mi se nije svidjelo.
“Odgovori”, rekla sam.
“Nisam svetac”, rekao je napokon. “Ali nisam s Vesnom zbog stana.”
“Onda potpiši”, ispalila je Ena i iz torbe izvukla papir. “Izjavu da nemaš nikakva potraživanja ni pravo na njezinu imovinu, sada ni kasnije. Ako si pošten, potpiši odmah.”
U sobi je nastala takva tišina da sam čula kako susjeda iznad pomiče stolice.
Mirza je gledao papir, pa mene. Lice mu se promijenilo. Kao da se uvrijedio, ali i kao da je uhvaćen. Ne znam ni danas što od to dvoje više.
“To je poniženje”, rekao je.
Ena je ustala. “Ne. To je zaštita.”
Ja sam samo sjedila. Srce mi je tuklo u grlu. Htjela sam da on uzme kemijsku i završi ovu noć. Htjela sam da moja kći ispadne paranoična. Htjela sam i da nisam žena koja mora birati između ljubavi i vlastitog djeteta.
Mirza je polako ustao, gurnuo papir natrag prema Eni i rekao:
“Kad nekome moraš dokazivati da ga ne varaš, tu ljubavi više nema.”
Obuo je cipele u hodniku, bez žurbe. Na vratima se okrenuo prema meni, kao da čeka da ga zaustavim.
Nisam.
Otišao je.
Ena je plakala tek kad su se vrata zatvorila. Ja nisam mogla. Samo sam gledala u hodnik i imala osjećaj da mi je netko iz stana iznio zadnji komad topline.
Prošla su tri mjeseca. Nije se javio. Nekad pomislim da je time sve rekao. Nekad pomislim da je možda stvarno bio povrijeđen, da je možda samo htio novu priliku i malo mira uz nekoga.
A onda se probudim usred noći i pitam se: da sam ga pustila da ostane, bih li jednog dana ostala i bez stana i bez dostojanstva?
Ne znam jesam li spasila sebe ili otjerala jedinu šansu da ne ostarim sama. Recite mi iskreno, biste li vi vjerovali srcu ili djetetu koje vas pokušava zaštititi?