„Ti bi baku dala strankinji?“: Ostala sam sama uz njezin krevet, dok su svi drugi imali mišljenje, ali ne i ruke da pomognu
„Je l’ te nije sramota da ti staru majku kupa tuđa žena?“ viknula je susjeda Mara preko ograde, baš dok sam iznosila vreću pelena u kontejner.
Stala sam nasred dvorišta kao ukopana. U jednoj ruci smeće, u drugoj bakin prljavi veš. U kući se čulo kako baka Zora doziva: „Anita… Anita, gdje si, dušo?“ A meni je samo zujalo u glavi.
Nisam joj ni odgovorila. Da jesam, valjda bih se raspala na mjestu.
Već osam mjeseci živjela sam između kreveta, kuhinje i kupaonice. Baka više nije mogla sama ustati. Noge su je izdavale, ruke drhtale, a noću se budila zbunjena i preplašena. Nekad me zvala po imenu, nekad me gledala i pitala gdje joj je pokojna sestra Ljubica. Imala sam osjećaj da svaki dan pomalo nestaje, a ja je pokušavam zadržati golim rukama.
Moja sestra Sanela živjela je dvadeset minuta dalje. Ima muža, auto, stan, uredan posao u općini. I uvijek isti odgovor.
„Došla bih ja, Anita, znaš da bih, ali Dino radi drugu smjenu, djeca imaju trening, a i mene križa ubijaju.“
Prvih mjesec dana sam je molila.
„Samo dođi dva sata. Da odspavam. Da odem doktoru. Da prošetam oko zgrade kao čovjek.“
„Nemoj odmah dramiti“, rekla bi. „Pa to je naša baka. Nećemo valjda strance uvoditi po kući.“
Naša baka. Ta rečenica me boljela više od svega. Jer kad treba voljeti, onda je naša. Kad treba okrenuti nepokretno tijelo u tri ujutro, oprati plahtu natopljenu mokraćom i slušati kako stenje od bolova, onda je očito samo moja.
Radila sam od kuće sitne knjigovodstvene poslove, koliko sam stizala. Računi su se gomilali na frižideru pod magnetom iz Neuma. Struja, lijekovi, kateteri, kreme protiv rana, pelene. Jedno jutro sam otvorila novčanik i unutra imala sedam maraka i nešto sitno kuna koje su ostale tko zna otkad. Sjela sam na pod u kuhinji i plakala tiho, da baka ne čuje.
Najgore nije bio umor. Najgore je bilo što sam počela biti gruba.
Jedne noći, baka me peti put zvala da je okrenem. Imala sam temperaturu, tresla sam se, a ona je u strahu hvatala zrak i govorila da će pasti, iako je ležala.
„Evo me, bako, evo me… samo šuti malo, molim te“, izletjelo mi je.
Ona je zašutjela. Samo me pogledala. Kao dijete kad ga povrijediš, a ne razumije zašto.
Taj pogled me slomio.
Sutradan sam nazvala privatnu negovateljicu. Zvala se Emina, žena iz susjednog naselja, preporučila mi je apotekarka. Miran glas, tople ruke, rekla je da radi sa starijima već godinama.
Kad je prvi put došla, baka se uznemirila.
„Ko je sad ovo?“
„Pomoć, bako“, rekla sam i nasmijala se, a usne su mi drhtale. „Samo da i ja malo predahnem.“
Emina joj je prišla polako.
„Zoro, hajde da se upoznamo. Ja ću danas biti vaše dodatne ruke, a Anita će malo sjesti, važi?“
Baka ju je gledala s nepovjerenjem, pa mene. Onda je tiho rekla: „Nemoj ići daleko.“
Nisam ni planirala. Sjela sam u drugu sobu i prvi put nakon ne znam koliko vremena popila kavu dok je još bila topla. I umjesto olakšanja, osjetila sam krivnju. Tešku, prljavu, seljačku krivnju kakvu ti usade godinama: ako nisi sve sama iznijela, nisi dovoljno dobra.
Naravno, Sanela je doznala isti dan.
Upala je popodne bez najave.
„Jesi ti normalna? Po selu se već priča da si unajmila ženu da ti njeguje baku.“
„Po selu se priča? Ozbiljno? A priča li se gdje si ti osam mjeseci?“
Lice joj se odmah stisnulo.
„Nemoj tako sa mnom. I ja imam život.“
„A ja nemam?“
Šutjela je par sekundi, pa spustila torbu na stol.
„Mogla si mi prvo reći.“
Nasmijala sam se, onako ružno, umorno.
„Rekla sam ti sto puta da ne mogu više. Samo ti to nisi htjela čuti.“
Baka je iz sobe dozivala vodu. Nijedna od nas dvije nije krenula odmah. I to mi je bilo strašno. Taj trenutak kad shvatiš koliko je gorčina ušla među vas.
Sanela je ipak otišla do nje. Čula sam kako joj nježnim glasom govori: „Evo, bako, tu sam.“ Kao da je dolazila svaki dan. Htjela sam vikati. Htjela sam joj reći da je licemjerna. Ali nisam.
Te večeri, kad je Emina otišla, Sanela je sjela kraj mene na balkon. Dugo smo šutjele.
„Bojim se“, rekla je odjednom. „Bojim se gledati je takvu. Zato ne dolazim. Kukavica sam, eto.“
Prvi put nije zvučala hladno. Zvučala je malo jadno, malo izgubljeno. Kao ja.
„A ja se bojim da ću se jednog dana sjećati samo umora“, rekla sam. „I da ću je zbog toga manje voljeti.“
Sanela je obrisala oči i tiho rekla da će dolaziti tri puta tjedno. Nisam joj odmah povjerovala. Iskreno, nisam. Ali došla je sutradan. Pa opet za dva dana.
Susjeda Mara i dalje zna dobaciti preko ograde nešto otrovno, onako usput, kao da se brine. Sad joj samo kažem: „Dođite jedan dan pa preuzmite smjenu.“ Onda ušuti.
Emina nam je spasila kuću, makar to neki nikad neće priznati. Baka je mirnija kad je presvlače ruke koje nisu premorene i nervozne. Ja spavam četiri sata u komadu i to mi dođe kao luksuz. Sanela polako dolazi sebi, a možda i meni.
I dalje me peče kad čujem da „prava obitelj sve radi sama“. Ali prava istina je da sam se ja skoro raspala pokušavajući biti ta njihova prava obitelj.
Recite mi, je li sebičnost tražiti pomoć kad više ne možeš disati od tereta? Ili je veća sebičnost stajati sa strane i suditi?