Kad sam mu rekla da šestero susjedove djece dolazi živjeti k nama, muž je spustio šalicu i rekao: “Jesi li ti normalna?”

„Ne dolazi u obzir, Sanela. Ne u ovaj stan. Ne sa ova dva naša i kreditom do grla.”

Miroslav je to rekao tako tiho da me još više zaboljelo. Stajao je nasred kuhinje, u potkošulji, blijed od umora nakon druge smjene, a meni su u hodniku još odzvanjali jecaji djece s trećeg kata.

Nijedno od njih nije plakalo glasno. To je bilo najgore. Samo ono stezanje u grlu, šmrcanje, ona tišina kad dijete shvati da se nešto strašno dogodilo.

Susjed Enes je tog jutra umro. Infarkt. U haustoru su ga našli. Njegova žena Aida preminula je prije dvije godine od karcinoma. I ostalo je šestero djece. Lejla, Harun, Dženan, blizanke Emina i Emira, i mali Tarik koji je još spavao s upaljenim svjetlom.

Centar je došao već isti dan.

„Djeca će privremeno biti smještena, gospođo, dok se ne utvrde okolnosti.”

Privremeno. Znam ja što to znači. Jedno u Sesvete, drugo u Veliku Goricu, treće kod neke udomiteljske obitelji u drugom gradu. Braća i sestre koji se preko noći pretvore u posjete jednom mjesečno, ako i to.

Rekla sam socijalnoj radnici, gospođi Vesni:

„Ne možete ih razdvojiti.”

Spustila je pogled na fascikl.

„Gospođo Sanela, vi već imate dvoje djece, živite u trosobnom stanu, primanja su vam…”

„Znam kakva su nam primanja. Ja vas ne pitam jesu li mala. Kažem vam da ih ne razdvajate.”

Miroslav me te večeri gledao kao da me ne prepoznaje.

„A od čega? Reci mi od čega ćemo ih hraniti? Gdje će spavati? U kadi?”

„Snaći ćemo se.”

„Nemoj mi to ‘snaći ćemo se’. To nije plan, to je očaj.”

Bila sam i ja očajna. Ali kad sam vidjela Lejlu kako u stubištu drži Tarika za ruku, a usne joj se tresu dok pokušava biti odrasla sa svojih četrnaest godina… nisam mogla okrenuti glavu. To su bila djeca iz našeg ulaza. Djeca koja su nam nosila vrećice iz dućana, čuvala lift, igrala graničara ispred zgrade.

Naš sin Luka se bunio prvu noć.

„Mama, gdje će oni svi?”

Kćerka Petra je šutjela i stezala svoju dekicu. Imala je devet godina i vidjelo se da je uplašena.

„Samo privremeno”, slagala sam ih. Možda i sebe.

Prve dvije sedmice bile su pakao. Madraci po podu. Red za kupatilo. Dvije vekne kruha dnevno nisu bile dovoljne. Kuhala sam lonce graha, krompir-paprikaš, tijesto na sto načina. Miroslav je prestao pričati sa mnom osim kad mora.

Jedne noći sam ga čula na balkonu kako govori svom bratu:

„Ona će nas uništiti. Kunem ti se, raspast ćemo se.”

Stajala sam iza zavjese i nisam imala snage izaći.

A onda se pojavila rodbina.

Enesov amidža iz Zenice, kojeg djeca nisu vidjela tri godine.

Tetka iz Slavonskog Broda, sva glasna i puna savjeta.

„Djeci nije mjesto kod stranaca.”

Stranci. To je rekla meni, koja sam im previjala koljena i davala čaj kad kašlju.

„A gdje ste bili kad je Aida umirala?” pitala sam.

Zašutjela je. Samo je zategla usne i rekla da neću ja njoj držati predavanja.

Centar je tražio papire, potvrde, uvjerenja, procjene, izvide. Kao da tražim građevinsku dozvolu, a ne da šestero djece ostane zajedno. Jedan papir je falio, drugi je istekao, treći je trebalo opet donijeti. Svaki odlazak značio je izgubljen dan na poslu i novu opomenu pred otkaz.

Miroslav i ja smo se najgore posvađali kad je stigla rata kredita, a račun prazan.

Bacio je uplatnicu na stol.

„Evo ti tvoje dobrote, Sanela! Evo! Hoćeš da nam i struju isključe?”

„Nisu oni krivi za to!” viknula sam.

„Nisu, ali ni Luka i Petra nisu krivi što više nemaju svoj mir!”

Tarik je to čuo. Stajao je na vratima, bos, s onim ogromnim očima.

„Mi možemo otići”, šapnuo je.

U tom trenutku mi se sve slomilo. Sjela sam na pod i počela plakati kao budala. Ne lijepo, ne dostojanstveno. Onako iz stomaka.

Miroslav je dugo šutio. Onda je prišao Tariku, čučnuo i rekao:

„Ne ideš ti nikuda. Čuo si? Samo… odrasli su glupi kad ih je strah.”

To je bio prvi put da sam nakon mjesec dana opet vidjela onog mog čovjeka.

Poslije se nešto pomaklo. Ne preko noći, ali pomaklo se. Miroslav je napravio krevete na kat od polovnog drveta. Susjedi iz kvarta su donijeli odjeću, školske torbe, čak i zamrzivač. Imam osjećaj da su se ljudi prvo pravili da ne vide, a onda ih je bilo sram.

Najveći udarac došao je pred kraj. Centar nam je rekao da postoji mogućnost da dvoje mlađih ide „u obitelj s boljim uvjetima”. Boljim uvjetima. Kao da su djeca paketi pa idu gdje je veći stan.

Lejla me tad prvi put zagrlila.

„Molim vas, tetka Sanela, nemojte dati da nas razdvoje.”

Nisam spavala tri noći. Skupljala sam preporuke iz škole, od pedijatrice, od susjeda, od župnika i imama jer me više nije bilo briga tko će što reći, samo da netko napiše da su djeca ovdje sigurna i voljena. Išla sam od vrata do vrata, umorna, nepočešljana, tvrdoglava k’o mazga.

Na završnom razgovoru ruke su mi se tresle ispod stola. Miroslav je sjedio kraj mene u jedinoj košulji koju čuva za svadbe i sprovode.

Socijalna radnica je podigla pogled i rekla:

„Postupak udomiteljstva je odobren. Djeca ostaju zajedno kod vas.”

Nisam odmah shvatila. Samo sam gledala u nju kao da govori neki strani jezik.

Miroslav me uhvatio za ruku. Jako. Onako kako me nije držao godinama.

Kad smo došli kući, djeca su bila u dnevnoj. Lejla je ustala prva.

„Pa?”

Miroslav je progutao knedlu i rekao:

„Ostajete.”

Nastala je takva galama da su susjedi lupali po cijevima. Emina i Emira su plakale i smijale se u isto vrijeme. Tarik se zaletio Miroslavu u zagrljaj. Luka je kolutao očima, ali se smješkao. Petra je donijela svoju dekicu i pokrila njome Tarikova ramena.

Nije nam život postao bajka. Stan je i dalje premalen. Kredit nije nestao. Nekad se posvađamo zbog gluposti, nekad zbog stvarnih muka. Ali više nije tišina ona najgora.

Najgore bi bilo da sam tad zatvorila vrata i pravila se da me se ne tiče.

Recite mi iskreno, bih li mogla živjeti sama sa sobom da sam pustila da ih razdvoje?

I koliko zapravo vrijedi mir u kući, ako ga platiš tuđom nesrećom?