Godinama smo spasavali rodbinu, a kad je moj otac dobio tešku dijagnozu, svi su odjednom nestali
“Ma nemoj sad i ti, Sanela”, rekla je tetka Ljiljana i spustila glas kao da je netko tjera da šapće. “Znaš i sama kakva su vremena. Imamo i mi svojih troškova.”
Stajala sam u hodniku bolnice u Tuzli, s tatinim nalazima u ruci i osjećajem da mi se pod nogama sve raspada. Iza mene je mama, Vera, sjedila na plastičnoj stolici i gledala u pod. Nije ni plakala više. To me najviše boljelo.
Samo sam gledala u ekran mobitela i nisam mogla vjerovati da žena kojoj smo godinama nosili vrećice, slali novac, sređivali papire, sad meni priča o “svojim troškovima”.
A moj otac, Zoran, čovjek koji je svima uskakao kad god je trebalo, ležao je dva kata iznad nas i čekao novu terapiju.
Mi smo toj istoj Ljiljani prije četiri godine posudili 3.000 maraka kad joj je sin Denis upao u dugove. Nismo imali. Doslovno nismo imali. Mama je tada prodala zlatni lančić koji je dobila od bake za svadbu. Tata je rekao: “Neka, vratit će oni. Ne ostavljaš svoje kad im je najgore.”
Nisu vratili.
A nisu bili jedini.
Mamin rođak Mirsad nas je zvao kad je imao problem s papirima oko invalidnine za svoju ženu. Tata je išao s njim od šaltera do šaltera, uzimao slobodne dane, objašnjavao, molio, natezao se s administracijom. Kad je njihovoj kćeri Amili trebala veza za posao u jednoj trgovini, mama je preko poznanice urgirala tri tjedna.
Kad je sestrična Ivana ostala sama s dvoje djece jer ju je muž napustio, mi smo joj svaki mjesec nosili pune kese. Ulje, brašno, pelene, paštete, što god smo mogli. Ja sam joj jednom dala i novac od honorara koji sam čuvala za registraciju auta.
Uvijek ista priča: “Samo dok stanemo na noge.”
Valjda smo mi jedini ostali na koljenima.
Tatina dijagnoza došla je naglo. Prvo umor, pa pretrage, pa ona hladna ordinacija i doktor koji izbjegava pogled. Kad smo izašli vani, mama se naslonila na zid i samo rekla: “Neću ja ovo moći.”
Od tog dana sve se promijenilo. Putovanja na terapije, lijekovi koji nisu svi pokriveni, dodatne pretrage, posebna prehrana, gorivo, bolovanja. Plaća mi je odlazila prije petnaestog u mjesecu. Mamina mala penzija jedva za režije. Tata je šutio sve više, a to nije bio on. On je uvijek bio glasan, tvrdoglav, živ.
I tad sam prvi put počela zvati redom one kojima smo godinama bili oslonac.
Denis se nije javljao. Poslao je poruku tek navečer: “Na putu sam, čujemo se.” Nismo se čuli.
Ljiljana je rekla da otplaćuju kredit za auto.
Mirsad je rekao: “Eh, da si zvala prošli mjesec…”
Ivana je uzdahnula kao da sam joj tražila bubreg. “Znaš da i ja jedva krpam kraj s krajem.”
A ja sam na Facebooku gledala njihove vikende na Jahorini, nove kuhinje, rođendane po restoranima, slike s mora. Nisam nikome zavidjela. Samo me boljela ta lakoća s kojom su nas izbrisali onda kad smo prvi put mi trebali njih.
Najgore je bilo kad je tata čuo dio razgovora s Ljiljanom.
“Nemoj više nikoga zvati”, rekao je tiho.
“Tata…”
“Nemoj se ponižavati. Ako do sad nisu sami pitali kako mogu pomoći, neće ni sad.”
Okrenuo je glavu prema prozoru i pravio se da gleda vani. Vidjela sam da mu se tresu usne. Nikad ga nisam vidjela tako slomljenog.
Te noći sam sjedila s mamom u kuhinji. Stari stolnjak, hladna kafa, računi razbacani svuda. Mama je vrtjela tatin nalaz među prstima i rekla nešto što nikad neću zaboraviti.
“Nismo mi pogriješili što smo pomagali. Pogriješili smo što smo mislili da su nam isti.”
To me presjeklo.
Nekoliko dana kasnije Denis me nazvao. Ne da pita za tatu. Trebao mu je kontakt “nekog dobrog” u općini zbog legalizacije garaže.
Šutjela sam par sekundi. On je nastavio pričati kao da je sve normalno.
“Sanela? Jesi tu?”
“Jesam.”
“Pa možeš li vidjeti?”
“Ne mogu. I neću.”
Nastala je tišina.
“Kako misliš nećeš?”
Tad je iz mene izašlo sve. Godine gutanja, opravdavanja, glumljenja da ne vidim.
“Mislim tako da više nisam dežurna budala u ovoj obitelji. Kad je mom ocu trebala pomoć, svi ste imali obaveze. Kad su vama trebali novac, papiri, veze, prijevoz, rame za plakanje, mi smo bili prvi. Sad više nismo. Snalazite se kako znate.”
Počeo je nešto mucati, kao nije on kriv, kao pretjerujem, kao svi nešto prolazimo. Prekinula sam poziv.
Poslije sam blokirala broj. Onda i Ljiljanu. Onda sve redom.
Mama se isprva bojala. “Što će narod reći?” pitala me.
Rekla sam joj: “Neka kaže što hoće. Narod nam nije kupio ni jednu kutiju lijekova.”
Prvi put nakon dugo vremena nas dvije smo stale na istu stranu bez grižnje savjesti. Počele smo štedjeti gdje god možemo, organizirati se, tražiti pomoć tamo gdje ima smisla, od ljudi koji barem pitaju iskreno kako smo. Nije bilo lako. I dalje nije. Tata se bori, nekad bolje, nekad gore. Ali barem više ne trošim snagu na ljude koji nas se sjete samo kad njima nešto treba.
Najviše boli to što nisam izgubila samo rodbinu. Izgubila sam iluziju da krv nešto garantira.
Je li obitelj stvarno obitelj ako postoji samo kad uzima? I recite mi iskreno, biste li vi nakon svega opet otvorili vrata takvim ljudima?