Kad sam shvatila da sam svima tu, a meni nema nikoga

“Ma možeš ti to, ti si najorganiziranija”, rekla je moja sestra Lejla, mrtva-hladna, dok sam ja stajala u kuhinji kod mame, s punim rukama vrećica, znojava, gladna i na rubu suza. Denis sjedi, lista mobitel. Mama viče iz dnevnog: “Jesi donijela i kiselo vrhnje?” A ja samo stojim i gledam ih k’o budala. Znači, doslovno sam taj dan obišla pola grada, pokupila tetku Zorku s autobusnog, svratila po tortu, odnijela lijekove nani Fikreti, i još došla ranije da sve spremim za ručak. I opet – kao da sam dostavljač, ne čovjek.

U jednom trenutku Lejla kaže: “Ajde nemoj sad dramiti, svi nešto radimo.” SVI? Aha, naravno. Denis je očito radio težak istraživački rad po TikToku, a mama je vodila rat sa daljinskim jer “neće ovaj program kako treba”. Ja sam ih gledala i osjetila ono poznato peckanje u prsima, ono kad znaš da ako sad otvoriš usta, ili ćeš se rasplakati ili ćeš nekog poslati u tri lijepe.

Najgore je što ovo nije bilo zbog tog jednog ručka. To je ono kad ti se mjesecima skuplja. Kad te svi zovu samo kad nešto treba. “Mirela, možeš li?” “Mirela, samo ti znaš.” “Mirela, ti si razumna.” Ma je l’ razumna ili zgodna za iskorištavanje, hajde da se ne lažemo. Kad sam ja zadnji put čula: “Sjedi, odmori, evo mi ćemo”? Nikad. Kod nas ako si sposoban i šutiš, gotov si. Pretvore te u općinsku službu, radiš non-stop, a nitko ti ni kavu ne skuha.

I onda, šlag na tortu – doslovno. Nosim tortu na stol, a mama pred svima kaže: “Mogla si uzeti onu čokoladnu, ovu Jasmin ne voli.” Ja sam se samo nasmijala onim ludim osmijehom kad više nisi sav svoj. Rekla sam: “Pa super, idući put nek Jasmin organizira.” Muk. Onaj pravi, težak. Čak je i Denis dignuo pogled s mobitela, što je kod njega ravno pomrčini sunca.

Mama odmah: “Što ti je danas?”
Ja: “Ništa mi nije danas. Sve mi je već dugo.”
Lejla koluta očima: “Opet praviš od svega problem.”
A meni su suze već bile tu. “Ne pravim problem, samo sam umorna od toga da sam svima dobra dok god služim. Kad meni nešto treba, svi nestanu. Kad sam imala temperaturu prošli mjesec, tko mi je donio juhu? Nitko. Kad sam selila stan, tko je došao? Samo komšinica Azra i njen muž. Ali kad treba voziti, nositi, plaćati, smirivati, zvati, pamtiti – e onda Mirela.”

Znači, izletjelo je iz mene sve. I za rođendane koje ja organiziram, i za poruke na koje čekam po tri dana, i za to kako me svi tapšu po ramenu kad im trebam, a inače sam nevidljiva. Rekla sam i ono što možda nisam trebala: “Vi mene ne volite, vi mene koristite.” Čim sam to izgovorila, srce mi je propalo u pete. Jer znaš kad nešto kažeš iz boli pa odjednom i sam sebe zaboliš još više.

Mama je sjela i samo tiho rekla: “Nemoj tako.” I prvi put nije zvučala ljuto, nego kao da ju je baš pogodilo. Denis je promrmljao: “Dobro, mogli smo više uskočit.” Lejla je prvo šutjela, a onda rekla: “Pa nismo znali da ti je toliko.” E to me skoro dotuklo. NISTE ZNALI? Pa kako ne znate kad vam lice gledate, ljudi moji? Al’ opet, onda sam skužila – ja sam sama kriva što sam glumila da mogu sve. Nasmijem se, odradim, prešutim, pa onda u sebi kuham k’o grah na Bajram. I normalno da nitko ne shvati granicu kad je nikad ne pokažeš.

Poslije ručka je bilo ono neugodno premještanje tanjura i kašljucanje bez veze. Azem, moj zet, pokušao je ubaciti foru: “Dobro, bar torta nije problem, ja volim sve.” Nitko se nije nasmijao, jadnik. Kasnije mi je mama došla u kuhinju i tiho rekla: “Trebaš reći prije nego pukneš.” Ja njoj kažem: “Treba i vi nekad vidjeti prije nego ja puknem.” Gledale smo se par sekundi, i prvi put sam imala osjećaj da me stvarno čuje.

Navečer mi je Lejla poslala poruku: “Ako hoćeš, idući vikend ja vodim nanu doktoru.” Kratko, nespretno, ali nešto. Denis je napisao: “Ajde, ne ljuti se, ja ću sutra po mamu u apoteku.” Zvuči smiješno koliko je malo trebalo da ja osjetim olakšanje. I tu me baš presjeklo. Znači, nisam ni tražila ne znam šta. Nisam tražila spomenik na trgu. Samo da me neko vidi. Da neko kaže: “Hej, i tebi je teško. Hajde da podijelimo.”

I sad sjedim i vrtim sve po glavi. Jesam li trebala opet prešutjeti radi mira u kući? Ili je taj mir ionako bio lažan, na moj račun? Nekad mi se čini da kod nas kompromis znači da jedna osoba šuti dok svi ostali uživaju.

Je l’ stvarno tražim previše ako želim da me moji ne vole samo kad sam korisna? I recite mi iskreno – je li kompromis snaga, ili samo tiho odustajanje od vlastite vrijednosti? 🤷‍♀️💔